X
GO

Novosti
Novosti : Staklo i priča o staklu

 

Slavica Moslavac

 

Staklo u svakodnevnoj upotrebi

 

Staklo – ta čudesna, potpuno prozirna materija podobna za oblikovanje i izradbu raznovrsnih predmeta koji okružuju čovjeka od davnina, stvara se miješanjem kremenog pijeska, potaše  ili sode i vapna. Taljenjem se dobiva žitka masa pogodna za oblikovanje puhanjem, lijevanjem u kalup, izvlačenjem i valjanjem. Osnovna svojstva stakla su prozirnost, tvrdoća i krhkost kod obične temperature, žilavost i sposobnost plastičnog oblikovanja kod visoke temperature, otpornost prema atmosferilijama i većini kemikalija.

Ima više vrsta stakla. Taljenjem sode i natrijevog sulfata s kremenim pijeskom i vapnom dobiva se obično natrijevo staklo; upotrebljavalo se za izradu prozorskog i običnog šupljeg stakla  (čaše, boce…). Dodavanjem potaše dobiva se kalijevo tvrdo staklo, dodavanjem sode meko, dodavanjem olovnog oksida kalijevo olovno staklo. Dodavanjem raznih metalnih oksida dobiva se obojeno staklo – kobaltom plavo, bakrenim oksidom zeleno i crveno, manganom ljubičasto, kositrom rubinsko staklo. Prvobitno staklo, odnosno staklena pasta, neprozirna je najčešće tamnožuta ili plavozelena masa. Oblikovano je tiještenjem u kalup ili nanošenjem na jezgru od gline, tj. modeliranjem.

 

Staklo je prvi put proizvedeno u Siriji ili Egiptu oko 3500 g. p. n. e. Vjerojatno je otkriveno slučajno kad su ljudi pomiješali sodu (vrstu soli) s vrućim pijeskom na kojem je gorjela vatra. Prve staklene posude izrađene su rezbarenjem stakla. Kasnije je otkriveno da staklo zagrijavanjem omekša pa se lako može oblikovati. Oblikovanje predmeta puhanjem zraka u staklenu talinu započelo je u Siriji oko 100 g. p. n. e. Tijekom stoljeća izrađuju se razni predmeti od stakla, ali je čaša kao oblik ipak najdominantnija  - izrađuje se od bezbojnog  i obojenog stakla, ukrašava se brušenjem, staklorezom i graviranjem.

Svoju široku primjenu nalazi u kasnoantičkoj izradi prozorskih stakala, koja su predstavljala apsolutni statusni simbol, a vrhunac ove tehnike je mozaičko staklo za ukrašavanje poznato kao staklo tisuću cvjetova. Tako su Rimljani uveli staklo u arhitekturu.

Staklo i stakleni predmeti toga vremena bili su rezervirani samo za najbogatije, međutim pronalaskom lule za slobodno puhanje i puhanje u kalup, u 2. odnosno 1. stoljeću prije Krista, proizvodnja stakla postala je brža, veća i jeftinija. Svoj zamah doživljava u doba cara Augusta. Staklo postaje dostupno svim slojevima društva, te se grade brojne radionice.

Od tog trenutka posuđe u domaćinstvu: šalice, plitice, tanjuri, zdjelice, boce, vrčevi, čaše raznih oblika i veličina zauzelo je važno mjesto na policama, stolovima i blagovaonicama u svakom kutku Rimskog Carstva. Usporedno s razvojem tehnike izrade stakla razvile su se i tehnike slikanja emajlom, graviranja, brušenja, aplicirane dekoracije i reljefne aplikacije te dekoracije s uleknućima i granuliranjem.

U razdoblju bidermajera omiljeno je mliječno i opalno staklo. Tipična bidermajerska tehnika ukrašavanja stakla je i prevučeno staklo u raznim maštovitim kombinacijama. Bezbojno i obojeno prozračno staklo prevlači se naime slojem mliječnog ili opalnog ili pak kobaltnog i rubinskog stakla. Gornji sloj se ukrašava brušenjem ili staklorezom, pozlatom i sredinom stoljeća – oslikavanjem emajlnim bojama sa cvjetnim motivima.

U drugoj polovici 19. stoljeća staklarstvo se dalje razvija s novim tehnikama. U Muranu je 1861. godine osnovan Museo Vetranio u kojem je, osim povijesnog sakupljeno i onovremensko staklo. Krajem 19. stoljeća u umjetničkoj izradbi muranskog stakla osjetna je dekadencija, a do novog procvata staklarstva dolazi nakon Prvog svjetskog rata.

 

U drugoj polovici dvadesetog stoljeća u Kutini je, zajedničkom suradnjom gadova Zaječara i Kutine, izgrađena Tvornica za doradu kristala i stakla, pod nazivom  Kristal Kutina. Tvornica je počela sa radom 1979. U jednom periodu kapacitet u brušenju kristalnih predmeta (vaza, čaša, pepeljara, pladnjeva, pehara i dr.) cca 600 t/g, a proizvodi su se uspješno plasirali na svjetska tržišta. Kutinski Kristal je uspješno promovirao i suvenir Kristalnu dunju za dobitnike prve nagrade dječjeg festivala Mali yuke box. U tvornici je 80-tih godina bilo zaposleno od 1000 do 1200  radnika. Nakon demokratskih promjena prekida se suradnja sa zaječarskom tvornicom, a devedesetih godina kutinski Kristal radi sa Samoborskom tvornicom kristala, te prestaje s radom…

 …Poslije zatvaranja tvornice u Kutini nije bilo profesionalnih staklopuhača, već nekoliko majstora za staklarski obrt koji su se bavili ostakljivanjem prozora i vrata, brušenje stakla i uokviravanjem slika, što čine i danas.

Sredinom 20. stoljeća u Kutini je bila jedna sodana vlasnika Satlera koji je proizvodio i soda vodu. Soda voda je bezalkoholno piće proizvedeno tako što se pod pritiskom obogaćuje obična voda ugljik dioksidom, da bi se dobila gazirana voda. Ovo bezalkoholno piće se ranije proizvodilo u manjim radionicama sodarama, a majstori koji su to radili su se zvali sodari. Ukus takve vode je sličan današnjim gaziranim kiselim vodama. Soda voda se pakirala u tzv. sifonske boce, koje su se proizvodile od stakla i na kojima je bio montiran metalni mehanizam sa ručkom. Od soda vode sodari su pravili i osvježavajuća pića dodavanjem ekstrakta i šećera pa se dobivao: kraher, orandžada ili kokta, šabeso, apakola. Ovim pićima su se punile male flašice ili litarske boce (kao za kiselu vodu ili vino) sa specijalnim zatvaračem (takozvani pivski zatvarač). Soda voda je bila jeftino piće i koristila se za uklanjanje simptoma jake kiseline u stomaku, pravljenje špricera itd. Sifonske boce su se koristile po više puta, i kad bi se ispraznile nosile se kod sodadžije na ponovno punjenje.

Danas ne možemo ni zamisliti da površine, predmeti, pregrade pa čak i dijelovi namještaja nisu od stakla, u prošlosti su to bile najčešće posudice, spremnice, čaše, boce i bočice za pića i kozmetiku, zdjele, zdjelice, pritiskivači za papire, servisi za pića, podnosi zvani avzeci za suhe kolače, tanjuri i tanjurići, vaze, ukrasni predmeti, stakleni privjesci, stakleni dijelovi rasvjetnih tijela, stakleni lusteri, labaratorijske staklene boce, zrcala ili ogledala.

 

Zrcalo je vrsta stakla na čiju je površinu nanesen srebrni nanos. Pomoću svjetlosti pruža vrlo bistre refleksije okruženja. Tehnički osim stakla ima četiri sloja: srebrni nitrat, zaštitni metalni nanos, te dva sloja namjenske zaštitne boje. Osim u klasičnoj varijanti može imati i brončani ton.

Većina staklenih predmeta prolazi završnu fazu obradbe, koja se uglavnom izvodi brušenjem. Ostala je površinska obradba pretežno dekorativna, a sastoji se od graviranja, poliranja, matiranja, nagrizanja i slikanja. Kao sredstvo za brušenje obično služi kremeni pijesak, a za poliranje kositrov i željezni oksid. Polirati se može i razrijeđenom fluorovodičnom kiselinom, koja jednolično otapa staklo i ostavlja glatke i sjajne površine. Nagrizanjem stakla tom kiselinom mogu se na staklu izvoditi različiti crteži. Slikati se na staklu može nanošenjem obojenih pasta, načinjenih od smjese praha različito obojenih lako taljivih stakala i ulja, te žarenjem na temperaturi od 700 °C. Neprozirno staklo dobiva se matiranjem površine jakim mlazom kremenoga pijeska, a kemijski nagrizanjem površine plinovitim fluorovodikom.

Prozorsko staklo, po kemijskom sastavu natrijsko, propušta oko 90% vidljive svjetlosti, reflektira 8%, a apsorbira 1%. Na tržište dolazi u pločama različite širine i kvalitete, a debljina mu je većinom 2 mm, 3 mm ili 4 mm.

Na tradicijskim stambenim objektima, staklo susrećemo na prozorskim oknima, doduše kao male, četvrtaste 50x50 cm staklene plohe, koje su zamijenjene sušenim svinjskim mjehurom (materijal za propuštanje svijetlosti). Za rasvjetna tijela staklo se koristilo za lampaše, lampe i cilindre petrolejki. Pučki likovni umjetnici su sakralne i profane motive oslikavali stakla trajnim bojama, te uokviravali u drvene okvire koji su činili zidne ukrase seoskih domova.  Najčešći motivi bili su likovi svetaca, kao Blažena Djevica Marija, Sv. Valentin, sv. Florijan i drugi, ali je bilo motiva i sa profanim sadržajima. Stakla su mogla imati samo ivice oslikane cvjetnim stiliziranim ukrasima, tako da su u takve vrste okvirića dolazile fotografije vlasnika.  Kod imućnijih porodica, doduše rijetko nailazimo i na devocionalije, tj. predmete za iskazivanje pobožnosti kod kuće, ali mogli su biti u upotrebi i u samostanima. To su posvetne slike, mali kućni oltari, skulpturice sakralnog značaja, križevi, krunice i medaljoni.

U bogato ukrašenim i izrezbarenim okvirima sa središnjim motivima Svete obitelji i Majke Božje Bistričke, muzejske posvetne slike još su ukrašene slikama na prednjem staklu, a potječu iz druge polovice 19. stoljeća.

Od stakla u svakodnevnoj upotrebi našlo se sjenila za svjetiljke raznih boja, figurica, bočica za mirise sa raspršivačem, staklenke za zimnicu, lijevaka, muholovki-posude trbušastog glatkog oplošja s prstenastom profilacijom na vrhu kratkog vrata i širim obodom na koji naliježe cilindrični stakleni poklopac. Dno posude je otvoreno, stjenka oplošja na obodu zaobljena uvlači se u unutrašnjost. Otvor ravno završen. Posuda postavljena na tri prizmatične nožice.  

U vinogradarsko-podrumarskoj djelatnosti su u prošlosti bile u upotrebi razne vrste drvenog suđa, načinjenog od duga i dužica raznih oblika i veličina često s natpisom i crtežom.

Početkom 19. stoljeća dolazi do industrijske proizvodnje boca. Kategorizirane su kao: velike, srednje, male, vitke, plosnate, okrugle i butelje od tamnozelenog i bijelog stakla. Staklena boca je kemijski postojana, što znači da ne utječe na promjenu sastojaka vina, a ima mnoge prednosti u odnosu na neke ambalaže, kao npr. moguća je višekratna upotreba, prikladna je za transport, ekološki je prihvatljiva, najmanje onečišćuje čovjekov okoliš jer odbačena boca sirovina je za izradu novih boca, a u boci se vino najbolje čuva. Boca mora ispunjavati određene zahtjeve što se tiče kakvoće stakla, oblika i boje. Raznovrsnost stakla uvjetuje natrijev i kalijev silikat. Intenzitet obojenosti boce utječe na stabilnost vina u njoj, tamniji tonovi su ti koji sprečavaju utjecaj sunčevih zraka pa je najpovoljnija tamnosmeđa boca.

Oblikom se razlikuju butelje i boce za bijela i crna vina. Tradicionalni su tipovi boca u svim vinorodnim zemljama: rajnska butelja, bordo boca za crna vina, burgundska boca, franačka boca (Frankwein-područje  sjeverno od Münchena), opletena boca –chianti, boca porto, tokajska boca, boca cherry.

 

Vrste čaša

 

Da bismo vino doživjeli u ukupnosti svih njegovih vrijednosti (bistroća, boja, miris i okus), treba ga kušati iz primjerenih čaša. Ne želeći oblik i izgled čaša prepustiti slučaju ili samo estetskom, odnosno, dizajnerskom kriteriju, svjetski su proizvođači oblikovali čaše za pojedine vrste vina uvažavajući raspored osjetila okusu u usnoj šupljini, kao i dostupnost mirisa nosnicama. Kako bi omogućile što bolju spoznaju o bistroći i boji vina, čaše moraju biti izrađene od prozirnog nebrušenog kristalnog stakla, što tanjih stijenki, oblikom varijacija cvijeta tulipana ili kaleža (simboličkog značenja obilja i posude koja sadrži piće besmrtnosti) i  naravno moraju biti izuzetno čiste. Općenito se drži da se kvalitetnija vina piju iz manjih, a obična vina iz većih čaša.

Bijela vina poslužuju se u čašama u obliku tulipana ili koničnim čašama s dužom drškom, srednje zapremine.

Rose i svečana vina u pravilu se poslužuju u čašama u obliku tulipana koji se širi prema vrhu.

Pjenušava vina poslužuju se u dubokim visokim čašama, što podsjećaju na obrnuti stožac. 

Pravilo je da se za crna vina koriste neznatno veće čaše, oblika sličnijeg krnjoj kugli nego tulipanu, kraćeg drška.

Čaše za burgundac moraju biti posebne jer ovo vino vrlo brzo oslobađa aromu. Zato je čaša široka, poboljšava  razvoj mirisa.

Čaše za bordo omogućuju vinu, kojem je potrebna toplina da bi oslobodile svu svoju kompleksnost, maksimalni kontakt sa zrakom, što olakšava razvijanje ukusa.

Čaša za porto mala je jer je to vino jako i slatko.

Čaša za chery je četvrtastog oblika, a suhi chery se pije ohlađen.

Veličine čaše mogu biti različite, ali promjer mora biti jednak poloviti visine bez drške. Oblik čaške, naročito sužen  ili otvoreniji gornji rub završetka čaše, omogućuje različite kontakte vina s našim osjetilima. Čaša mora biti dovoljno otvorena kako bi udisajem omogućila pravi doživljaj mirisa vina. Šira baza čaške omogućuje veće razvijanje i širenje arome i bougueta  vina (za crna vina), a suženje prema vrhu omogućuje koncentraciju mirisa.

Svakako da nećemo zamjeriti ako u vinskom podrumu, istim tipom čaše budu ponuđene razne vrste vina. Tom prigodom, a uglavnom i za degustacije koristi se tzv. N.F.V. čaša iz koje se kuša vino. Čaša je standardna u odnosu na postavak, visinu stalka, te visinu – širinu – oblik i obim kupe. Jedan od najpoznatijih svjetskih proizvođača čaša za vino je ipak Riedel, utemeljen 1756. godine. On je tradiciju izrade čaša doveo do savršenstva.

Ponos našeg tradicijskog suđa kao su: bukare i bukalete, svrabljivci i bilikumi (od njem. riječi willkommen - dobro došao; dobrodošlica koja se iskazuje gostu ponudom da se zajedno ispije vino), te drugo drveno i zemljano posuđe, postali dio naše vinogradarske vinske prošlosti, te se danas koriste  samo u iznimnim zgodama kao što su razna snimanja i fotografiranja.

A što se tiče  upita: Iz koje čaše bi najbolje pili?

Veseljaci bi ipak odgovorili: Iz pune!

 

Nešto o peharu

/od Srećka Ljubljanovića sa međunarodne izložbe Keramički pehari 01/

 

Ne vidim ni jednog boljeg razloga za nastanak pehara do li vina. Voda sigurno nije, jer se žeđ mogla utažiti posredno iz bistra potoka ili iz u kupu složenih dlanova. Vino se tako ne može piti, vino je tražilo pehar. I pehar bi! Jesu li prvi pehar oblikovali bogovi ili  ljudi nije nam znano. Dvije velike tradicije, ona starogrčka i ona judejsko-kršćanska, tu se razilaze. Po grčkoj pehar je prethodio čovjeku i bio neizostavni rekvizit bogova na Olimpu, a vinotoču Ganimedu bješe briga da ne bude prazan. Po judeo-kršćanskoj vino je ljudima znano tek od praoca Noe, koji zasadi prvi vinograd i vinom se opije. Pehar bi, stoga, bio njegov izum. Bilo kako bilo, čovjek i pehar su odvajkada nerazdvojno povezani, od onih mitskih vremena kad je čovjek svoju sudbinu svezao s vinom. Na Posljednjoj večeri Isus ga uzdiže u kalež, davši mu tako otajstvenu moć.

Oinohea, ciphus, pokal, bokal, bokaleta, bilikum, vrč, kupa, bukara, kako god pehar zvali, bio on od gline, kovine, drveta ili stakla, vazda mu je prvenstvena namjena da se iz njega pije. O kako mu znamo tepati kad ga kupicom zovemo i kad o njemu kao o peharčeku pjevamo! A kad se vrč prevrne, to je briga, jer nešto nije pošlo po našem očekivanju – izvrgnulo se.

Pehar je predak čaše, ali i više od nje. Čaša je izraz individualiteta, a pehar kolektiviteta. U njemu je više društvenosti i prisnosti, jer on često ide od usta do usta. Pogotovo je više od boce: u njoj je vino zarobljeno, a pehar ga oslobađa. Pehar je simbol pobjede. On se poklanja pobjedniku kakvog takmičenja ili, bolje reći, pobjednik ga osvaja. I kao takav, u engleskom obliku cup, obilježava naše vrijeme, ispunjajući nas, posebice u sportu, katkad radošću, katkad razočaranjem. Oblikovanje pehara oduvijek je bilo izazov. Pehar je jedan od prvih predmeta koji je premostio jaz između zanatlije i umjetnika. Mnogi su se poznati umjetnici okušali u toj disciplini. Da je taj izazov vječni izvor inspiracija pokazuje i ova velika međunarodna izložba keramičkih pehara, što je danas otvaramo u Svetom Ivanu Zelini, u gradu čiji su i prošlost  i sadašnjost nerazdvojno i sudbinski povezani s vinom. I s peharom, dakako. Od naše privrženosti peharu neće nas odvratiti ni ironičan pristup nekih autora, koji su peharu dali sadržaj koji mu ne pripada. To je njihova umjetnička sloboda i s tim se nećemo sporiti.

Kroz stoljeća je staklo doživljavalo svoje uspone i padove, ali se uvijek obnovljeno i plemenitije vraćalo u naše živote. Staklo nikada nije silazilo s društvene scene zbog svoje neizvornosti, već samo zbog financijskih okolnosti. Danas je staklo ponovno značajan i vrijedan proizvod i prožima nas svojom toplinom i prozračnošću, jer izvire iz prirode i vraća nas u prirodu.

U današnje vrijeme u trendu su pokloni koji su unikatni, ručno rađeni, ekološki,
ali sukladno i financijski pristupačni. Boce, čaše, pehari, kaleži, pladnjevi zanimljivih oblika jednostavno je oslikati bojama za staklo i kontur pastama.
Prigodni motivi grožđa i maslina naslikani na bocama, koje su napunjene domaćim ekološkim proizvodima, uljem, vinom i rakijom pravi su poklon za razne prigode.

Literatura:

Ida Horvat i Radmila Biondić; Zbirka stakla Muzeja Slavonije 19. – 20. stoljeća, katalog izložbe, Osijek, 2001.

Slavica Moslavac; Život s vinogradom i vinom, Kutina, 2008.

Josip Tropčić; Kutina, Zagreb, 1986.

https://www.kristalsamobor.com/crystal

https://hr.wikipedia.org/wiki/Staklo

https://staklenisvijet.wordpress.com/tag/umjetnost-u-staklu/

https://www.muo.hr/zbirka-stakla/

 

Božica Brkan

Lakrimonij

                                                                                 

udubljujemo se tobože
a uzgred
turistički akcelerirano
namjenski
sve kao shot cut
za kišice fjake između doručka plaže sieste 
u muzejsku lokalnu storiju 
vinodolski zakonik i frankopani začinjeni etno i artefaktima
kamena urna
rimska opeka 
poklopac rimske amfore s verzalnim trima slovima
umalo odlična reklama za marku auta
tko li je u toj u povijesti nestaloj amfori i kamo prevozio maslinovo ulje vino
kamo su ishlapjele tekućine kad su izvađene iz mora
okrhci historije

i staklena posudica
još cijela
nemaš je što vidjeti
što li su pospremali u nju tako krhku
kako li je pretekla vjekove do našega
zakopana u grobu
uz nekoga od koga nije ostao ni prah 
začepljena
čak je vidi se nešto u njoj nataloženo
odonda
možda sol suzna 

zovu je lakrimonijem govori kustosica koncentrirano
po tko zna koji put
legenda ispisuje autoritativno
nalaz iz rimskoga grada murula kraj stinice kod jablanca
simetriju dva stoljeća stare i dva stoljeća nove ere
lakrimonij suznik mogli bismo reći
upotrebljavao se i za mirise opisuje legenda

odakle u novome u muzeju
tko je u to krhko staklo spremao božao suze
s kojom svrhom
zašto je netko plakao zbog koga
da bismo ih poslije stoljećâ mogli kroz staklo
gotovo
dotaknuti 
krhke

tko li je uopće izmislio lakrimonij
tko li je poput zmijskoga otrova ili mljeziva muzao suze  
skupljao kolekciju suza
čije
i za koga

danas se toga uzaludnog predmeta nitko ne bi ni sjetio
nitko ni za čime ni za kime više i ne plače
plač je slabost plač je dijagnoza
radije redovito ujutro i uvečer ukapavamo umjetne suze
ili čitamo istoimenih valentovih 1000 stranica pisanih deset godina
ili tek puštamo sanremski hit iz mladosti bobia sola
una lacrima sul viso
ili na natječaj za izbor lokalnoga suvenira prijavljujemo lakrimonij
od fine razgradive plastike koja će sve do doma turistima
dotrajati kao sjećanje na jug na malen grad sjevernoga jadrana
ili na vrijeme kad su još ljudi plakali

 

 

 
Povratak na naslovnicu
Podaci

RADNO VRIJEME:

Ponedjeljak-petak: 8 - 14 sati

Subota: prema prethodnoj najavi

Za vrijeme održavanja tematskih izložbi (Galerija Muzeja Moslavine):
svakim radnim danom i subotom 10-13, utorkom i četvrtom i od 17-19 sati

Muzej je zatvoren nedjeljom i državnim blagdanom

CIJENA ULAZNICE:
  • Odrasli: 10 kn
  • Učenici/studenti/umirovljenici: 5 kn
  • djeca do 7 godina/ uz predočenje odgovarajućeg dokumenta - iskaznice : članovi ICOM-a, članovi Hrvatskog muzejskog društva : besplatan ulaz
Adresa: Trg Kralja Tomislava 13, 44320, Kutina

Tajništvo: 044/683-548

Ravnateljica: 044/625-147

Kustos Arheološkog odjela: 044/500-450

Kustos Galerijskog odjela: 044/500-452

Kustos Kulturno-povijesnog odjela: 044/625-147

juroda@muzej-moslavine.hr

Voditeljica Etnografskog odjela:

smoslavac@muzej-moslavine.hr    044/500-451

smoslavac@muzej-moslavine.hr    091 285 1982

Fax:044/683-569
E-mail:  mmk@muzej-moslavine.hr

Osnivač: Grad Kutina 

Godina osnutka: 1960.

Vrsta muzeja: opći - zavičajni 

Prostor muzeja: 230 m2 

Sastavni dio muzeja: 

Galerija Muzeja Moslavine 

 

Ravnateljica: Jasmina Uroda Kutlić,  juroda@muzej-moslavine.hr