X
GO

Novosti
Novosti : Pokladni običaji u Moslavini

Običaji vezani uz fašnik i Pepelnicu

 

Pokladni običaji u Moslavini danas su se sveli na pokladni utorak sa završnicom na Pepelnicu, a obuhvaćaju nekoliko osnovnih segmenata: prerušavanje i ophodnja maskiranih skupina koje istjeruju zlokobnu zimu zastrašujućim maskama i bukom, ali istodobno pjevaju i plešu za bolji rast usjeva. Za svoj trud i dobre želje nagrađeni su darovima u hrani i novcu. Poklade završavaju dramskim prikazom suđenja lutki fašniku, koji se na kraju pravno valjanog procesa spaljuje, baca u vodu i utapa ili na neki drugi način uništava. Tim činom obznanjuje se pobjeda nad zlom, grijesima i nedaćama nanesenim zajednici u prošlom jednogodišnjem razdoblju.

Na fašnik se strogo pazilo što će se raditi, jesti i vladati. Promatrale su se vremenske prilike. Vjerovalo se, ako na fašnik pada kiša, bit će obilje voća i graha. Na fašnik su se sijala tri zrna kukuruza: jedan se zasadio ujutro, drugi u podne, a treći navečer. Onaj koji najbrže izraste treba ostaviti za sjetvu. Na fašnik su stari običavali za sjeme trebiti kuruzu zarana, prije zore, vjerujući da ga na polju neće ptice pozobati. Baturice, kocene ili okleske od prva tri otrebljena kukuruza  kućedomaćin je bacao u protočnu vodu, za obilje potrebne vlažnosti usjeva sljedeće ljetine.

Na fašnik ili uoči fašnika u Moslavini postavljali su spravu za ljuljanje zvanu ljuljačka (Ivanska, Katoličko Selište, Samarica, Rođoža, Janja Lipa), njihalka (Gornja Gračenica, Mala Trnovitica, Okešinec), u Vučanima cokaljka, a u Šimljanici zibalo. To je u pravilu bio lanac ili dva prebačen preko grede – najčešće u štaglju, na kojeg se učvrsti daska na kojoj će se sjediti. Ljuljaju se svi: djeca, mladež i stariji u želji da im predivo bolje izraste, da budu zdravi ili da budu laganeši celo leto. Mačkare su u prošlosti imale za cilj odbijanje zlih sila, demona i uroka, koji mogu nauditi čovjeku. Uvijek je bilo važno udovoljiti nepoznatim silama i pridobiti njihovo djelovanje u korist čovjeka i njegova rada. Danas su se sva ta vjerovanja izgubila, a ostala je samo želja za prerušavanjem, skrivanjem iza krinki, te veselom ponašanju i lakrdijanju pred publikom i na javnim mjestima.

 

Pepelnica

 

Nakon razuzdanih mačkara, drugi dan na Pepelnicu, sela su obilazili pepleničarski ophodari ili su sela (Lupoglav, Ivanić Grad i Križ) obilazile male  djevojčice, mlađe od dvanaest godina «dok još nemaju srama», zvane (s)premnice. One su pojedinačno obilazile kuće, šutke sjedale na stolac i mirno sjedile tako neko vrijeme da bi i kokoši mirovale, dok sjede na jajima. Od domaćice su bivale darivane jajima, kruhom, gibanicom i dr. Premnice ili spremnice ophod su vršile samo prije izlaska sunca, čim se ono pokazalo, one su prekidale obilazak. Daleko zastupljeniji i do pedesetih godina održavan u Kriškom i Ivanić gradskom kraju je običaj oranja, oboravanja seoskih dvorišta i puteva. Selo se oborava zato da ga se na neki način očuva od zlih sila, kuge i da polje bolje rodi, te brazda koje se «zaore» osigura tom kućištu, kućedomaćinu i njegovim potomcima sreću, zdravlje i blagostanje.

U okolici Ivanić Grada tu čudnu povorku čine 6-8 jakih i plećatih seoskih momaka. Na sebi imaju obješena zvona, koja stvaraju strahovitu buku. Jedan u ruci ima bič i njime pucketa, drugi ravna plugom, a treći iz pregače baca pepeo kao sijač žito. Ophod prate još trojica, koji kupe darove. Jedan od njih nosi košaru pa pobire jaja, drugi lagvu za vino, a treći vreću za ostale darove. Od prikupljenih darova za neko vrijeme prirede zabavu za čitavo selo. Ta pepelnička povorka išla je od kuće do kuće, a sudionici u njoj su plakali, vrištali i naricali. Tko ovu procesiju nije ničim nagradio – Pepelnicu bi mu zakopali pred kućom ili u dvorištu. To bijaše osveta škrtim ljudima, koji nikome ne bi udijelili milostinju.

Danas se ophod triju Pepelnica, nigdje više ne spominje, a ni orači ne vjeruju u magične učinke svoga oranja ni pepelenja. Sela su zaboravila svoje običaje, a gradovi su preuzeli tradicijsku ulogu ophodnika i kićenika, dok se maske kupuju najčešće u trgovinama. Doduše, ima rijetkih vještih pojedinaca koji svojoj mašti daju krila, te načine vrlo kreativne maske i kostime, ali u svemu tome postoje određena pravila. Ivan Lozica u svojoj knjizi Hrvatski karnevali kaže da karnevali sadržavaju tragove drevne magije i formalna obilježja pretkršćanskih obredanih zbivanja. Karnevalskom lutkom ne spaljuje se ni dobro ni zlo, ni red ni nered. Po njemu se spaljuje sukob suprotnosti i na taj način ritualno obogaćuje početak novoga kruga svakodnevice.

 

Slavica Moslavac, prof. muzejska savjetnica,

voditeljica Etnografskog odjela MMK

 

 

 

 
Povratak na naslovnicu
Podaci

Osnivač: Grad Kutina 
Godina osnutka: 1960.
Vrsta muzeja: opći - zavičajni 
Prostor muzeja: 230 m2 
Sastavni dio muzeja: 
Galerija Muzeja Moslavine