X
GO

Novosti
Novosti : Božić u Muzeju Moslavine Kutina

Bozic, tradicijsko ukrasavanje bora, 2007. 009.jpg Bozic, tradicijsko ukrasavanje bora, 2007. 023.jpg Bozic, tradicijsko ukrasavanje bora, 2007. 015.jpg Bozic, tradicijsko ukrasavanje bora, 2007. 011.jpg

O Božiću

         Božić (deminutiv od imenice Bog, «mali bog») najradosniji je kršćanski blagdan, kojim se slavi rođenje Isusa Krista, Bogočovjeka i Spasitelja u ljudskom liku, od Blažene Djevice Marije u Betlehemu. Slavi se u seoskim i gradskim sredinama 25. prosinca, premda datum nije povijesno zajamčen, ipak prvi trag svetkovanju Božića susrećemo sredinom 4. stoljeća u Rimu.
       U starom kršćanskom svijetu, pa i u nas, ima u božićnim običajima i pjesmama, tj. u njihovoj biblijskoj fabuli ili simbolici, još dosta sačuvanih elemenata u kojima se kriju ili zameci ili ostaci božićnih igara: koledarski običaji s prigodnim pjesmama, kićenje jaslica, drvca i zelenila, prostiranje slame po kući, spravljanje blagdanskih jela kao i čestitari u duhu narodne tradicije. Čestitari su isključivo bili muškarci, različite socijalne pripadnosti i životne dobi, koji su pjevajući obilazili selo, zaustavljali se pred svakom kućom, čestitali kućedomaćinu, a za uzvrat bili darivani. Uz običaj darivanja bilo je uobičajeno izreći određenu formulu, svojevrsnu čestitku, želju za dobrobit i blagostanje u idućem razdoblju.
         U tradiciji kršćanstva od davnina su se uz blagovanje Božića pjevale prigodne božićne pjesme na narodnom jeziku. Neke hrvatske pučko crkvene pjesme idu među najstarije primjere hrvatskog stihotvorstva, od kojih je, svakako, najpopularnija Narodil nam se kralj nebeski.
         Moslavački božićni običaji počinju na Sv. Barbaru (4. 12.) sijanjem božićne «šenice» ili od Svete Lucije (13. prosinca) i traju do Sveta Tri Kralja. Na dan Sv. Lucije ide se «Z  Luciju», tj. pojedini dječaci obilaze kuće i dobivaju dar.
         Na taj se dan stavlja nakvašena pšenica u male tanjuriće ili zemljane zdjelice, da za Božić proklija i naraste, te krasi stol za božićnih blagdana. Inače, tom se pšenicom prikazivalo zelenilo prirode, a na Sv. Tri Kralja nosila se u polje i stavljala među usjev.
         Stari su svaki dan od Svete Lucije do Božića promatrali vrijeme, pa bi prema tome određivali kakvo će ono biti iduće godine. Gatalo se i na crveni luk, i to tako da se luk prerezao na pola, čehuljice se podijelile na dvanaest dijelova (mjeseci), svaka se malo posolila; za čehuljak koji je pustio više vode smatralo se da taj mjesec bude «močvaran», kišovit.
         Od Sv. Lucije do Božića muškarci su pravili male drvene stolice- tronošce i nosili ih  na ponoćku. Za ponoćne mise stali bi na nju i vidjeli, tobože, svakog tko se bavi «coprijama», jer je takav, vele, za podizanja okrenut od oltara. Poslije podizanja žurio bi se dotični sa stolcem kući, jer ako ne stigne kući dok svećenik «križa misu», kažu da će ga rastrgati coprnjaki.
Pravi božićni običaji počinju zapravo na Badnjak. Toga dana veliko je spremanje. Gospodar čisti blago i priprema za nj hranu, koju će mu podavati za svetke, «natrebi» kukuruz i pripravi «žitka» za živad, pa nacijepa, priredi i donese drva u kuću, a domaćica uređuje kuću, peče kruh božićnjak i kuglof, razne kolače kao orahnjaču, makovnjaču, gibanicu od rogača te razna pečenja /gusku, patku ili svinjetinu). Predvečer «kiti» kuće-gospodar stupove u ganjku, prozore, vrata i uglove kuće, staje i ostale gospodarske zgrade grančicama borovice, a tavan i slike bršljanom ili breberikom stavljajući pored nje komadić bijeloga luka. Nakon toga donosi u kuću luč i svežanj ili snop ječmene ili pšenične slame, zavezan konopcem ili umotan u stolnjak ili ponjavu, uz ove riječi: «...donosim Vam sva blaga sa naših polja i vinograda, šenicu bjelicu, puno purekov, racekov, picekov i v sega kaj od dragoga boga  želimo. Kruha, vina i božjega mira i blagoslova...»
Netko od ukućana, najčešće domaćica, drži svijeću, te korpu miješanoga žita: kukuruz, raž, ječam, pšenica, zob i dočekuje domaćina koji unosi slamu. Jedan dio slame stavlja se pod stol, a drugi u ugao – čineći pravo veselje djeci koja će kasnije po njoj skakati, igrati  se i spavati tu noć pokrivena samo gunjem.
         Svatko je žurio da prvi sjedne na slamu, jer ako prvi sjedne muškarac, kažu da će biti sve što se rodi i leže te godine žensko, a ako sjedne žena, sve će biti muško.
         Domaćica tada uzima svijeću i njome pripaljuje svjetiljku, koja će gorjeti sve do jutra.
        Gospodarica uređuje stol. Najprije se «žitak» sipa u križ stola od istočnog ugla prema zapadnom, od sjevernog prema južnom. Pritom se moli Očenaš i Zdravo Marija. Poslije toga, preko žitka sipa se slama, a usred stola stavi se novac, da godina bude bogata. Njega djeca ne smiju dirati, on se ili odnosi u crkvu na oltar za Novu godinu, ili se daje svećeniku prigodom blagoslova doma na Sveta Tri Kralja. Domaćica zatim stavlja stolnjak i govori: «Iš, kokoši tamo» -da kokoši ne idu na susjedovu zemlju. Na ugao stola, stavljali su: blagdanski kruh, kuglof – u čiju je sredinu dolazila borova grančica, posudica sa izraslom pšenicom, posudice raznog žita u koje se stavljala svijeća, pehar vina...
         Pod stolom su se u posebnoj krušnoj simpli držalo razno zrnje, ostatak slame i uže za sijeno. Nekada su pod stol stavljali čitavu konjsku ormu, željezo od pluga i brojne lance. Noge stola omotavali su konopcom –vršatnikom, kojim je bila vezana slama pri unošenju u kuću. Pri tome su se izgovarale i ove riječi: «Vežem vuku i lisici zube, jastrebu kljun i panđe!». Vezujući noge stola, vjerovalo se da blago neće bježati u tuđe njive i livade ili da vuk ne bi mogao odnijeti ovcu, svinju i sl. Na božićnu slamu ispod stola stavljali su i bič za volove, nađak i sjekiru – da sve bude čvrsto cijele godine.
         Još prije večere običavali su stari, čim bi se upalilo svjetlo u hiži, «zaslanjati» prozore plahtama i kaputićima. Činili su to zato da ih «coprnjaki», koji te noći jašu na metli oko kuće i selom,  ne bi vidjeli. Da prozori nisu zaslonjeni, onda bi «coprnice» odmah znale, tko će u toj kući do godine umrijeti. Dotičnika bi, naime, vidjele bez glave.
         Prije večere slijedi molitva, a svaki ukućanin uzima komadić bijelog luka umočenog u med za zdravlje i čistoću duše (med – zdravlje, luk- čistoća duše), da ne bi «naginul» i da mu «coprnice» ne naškode. Koliko je narod bio praznovjeran svjedoči nam to da se nitko nije usudio ni izići iz kuće prije nego što će udariti prvo zvono za ponoćku. Ako je već morao izići van, bacao je pred sobom mačku ili kovno željezo, jer je to, tobože, obrambeno sredstvo od zlih sila.
         Sama večera na Badnjak vrlo je jednostavna. Jela su se obično posna jela: makaruni, riba, krumpir i grah salata, a od pića samo kompot.
Slijedi molitva – zahvala za večeru, djeca odlaze na slamu, a odrasli gase svijeću, vjerovalo se da na koga prvog ode dim – taj će te godine prvi umrijeti. Zatim se večer nastavlja pjevanjem božićnih pjesama. Poslije večere kitio se bor. Nazivali su ga  božićno drvece ili krispan. Krispan je donosio muškarac, stavljao ga u ugao zida na poseban, za to već pripremljeni stalak. Božićno se drvce ukrašavalo «brončanim» i «zlatnim» orasima, u koje se utaknula zašiljena šibica i vezala za grančice pređnim koncem, zatim su se stavljali lančići pleteni od krep papira, razne ruže, male jabuke; kasnije su licitari izrađivali šećerne ili salon bombone, «trešnje» i ostale licitarske slastice.
         Na stalak pod bor stavljali su jaslice, novac, lješnjake, orahe i jabuke.
         Kad je bor bio okićen, ukućani su pjevali božićne pjesme i čekali prva zvona koja su pozivala narod na ponoćku. Rijetki su oni koji nisu išli (do 2. svjetskog rata), a takvo vrijeme nastavlja se i poslije 90-ih. Iz kuće ipak ne izlaze svi, jer netko mora ostati čuvati vatru. U peć se stavljao panj badnjak, i to tako veliki da je gorio cijelu noć.
         Poslije ponoćke vraća se narod kući. Svatko hita da stigne prvi. Tko prvi dođe u kuću, potiče vatru u peći, udara po ugljevlju, da iskre vrcaju. Čini to zato da kokoši nose toliko jaja koliko «skoči» iskrica. Taj se običaj može dovesti u vezu sa sličnim obredom prigodom paljenja badnjaka. To je, bez sumnje, ostatak starog vjerovanja, da se time pojača rodnost i obilje. Ako se prenesemo u doba dok je posvuda u našem narodu bilo poznato ognjište, naići ćemo napaljenje hrastova panja, zvanog badnjak. Etimološki, mogli bismo tu riječ tumačiti od bdjeti, jer se uz badnjak bdije čitavu noć.
Nakon povratka s ponoćke blaguje se. Jede se pečenica i kolači, a piju rakija i vino. Stari su običavali tada jesti do sita (neki su se čak i «razboljeli»).
         Na Božić je običaj da se ide najmanje k dvije mise. Taj dan, inače, nikoga se ne posjećuje. Isto tako ne vole da im na Božić tko dolazi u posjete, a ako takav ipak dođe, kažu za nj: «nema mira ni na sam Božić». Još kažu: «Tko nema na Božić mira, neće ga imati ni čitave godine!».
      Za doručak na Božić jela se: hladetina (lanetina), krvavice i makaroni (tanka pogača lomljena ili rezana na kocke te prelivena vrućom masti). Za ručak i večeru bilo je svega obilja od pečenog i dimljenog mesa, kobasica, kolača – raznih gibanica, a tek poslije večere smjeli su se jesti: orasi, svježe jabuke, lješnjaci – voće općenito, a tijekom dana jele su se pečene bundeve.
         Djeca su se zabavljala na taj način da su tražila orahe razasute po slami pod stolom.
         Blago je na Božić, Novu godinu kao i za druge svetke dobivalo milošće, tj. komad kruha prije sijena, a konji vedricu zobi. Na Štefanje, a gdjegdje i na Ivanuša  (treći dan Božića) bilo je uobičajeno dolazak božićnog polaznika, kućnog prijatelja, najčešće dogovorenog susjeda, zvanog položaj, položnik.
         Božićni položnik , najčešće muškarac, dolazi u kuću i pozdravlja «Hvaljen Isus». Nakon toga uobičajnom formulom izriče želje: «Daj vam bog picekov, racekov» itd., ili «Da da bog zdravlja i veselja i sretan Božić».
         Domaćica posjeda poležaja u sredinu hiže, na stolac. Poležaj ostaje neko vrijeme mirno sjediti, da bi kvočke mirno sjedile na jajima i da se izleže što više pilića.
         Bogato ga ugoste i darivaju jabukom i novcem.
         Na Štefanje, osim čestitara, u poslijepodnevnim satima posjećuju se međusobno rođaci i prijatelji. Takav posjet uzvraća se na Novu godinu.
         Pravi Božić, prema narodnom shvaćanju, traje tri dana. I u ta tri dana ne uređuje se hiža. Na slami, koja je razbacana po cijeloj prostoriji, naći ćemo uvijek nekoga kako drijema i počiva. Slama ostaje u hiži do Ivanuša, treći dan Božića. Ujutro toga dana, prije izlaska sunca, domaćica iznosi slamu iz hiže i njom dariva voćke, da bolje rode i govori: «Koliko nas za stolom, toliko u gnijezdu jajčekof». Dio slame odnosi u štalu pod blago, a dio stavlja u gnijezdo kokošima da više nesu.  U Moslavini za Novu godinu svi poslovi su se morali obavljati vrlo brzo frčno, npr., pospremanje kuće, hranjenje blaga. U rano jutro u zdenac se bacala jabuka. Nju je bacao onaj koji prvi ustane, ili to prepusti najmlađem ukućanu. Kod svih radnji «Boga se molilo»; prilikom bacanja jabuke u bunar kaže se: «Daj nam bog zdravlja, kak je i ta jabuka zdrava». Prilikom umivanja u hladnu vodu stavila se crvena jabuka, da svi budu zdravi i crveni u obrazima cijele godine.
         Između Božića i Bogojavljanja obavlja se blagoslov kuća. Svećenik obilazi selom uz pratnju zvonara i ministranata. Svećenika danas daruju novcem, a u prijašnje doba dobivao je po dva povjesma lana ili, u bogatijih, «ribicu» svinjskoga mesa.
         U Moslavini je poznat i do 2. svjetskog rata održan običaj «Tri kralja», «Vertepaša» ili Zvezdara.
         «S tremi krali» idu trojica dječaka, ne mlađi od 9 niti stariji od 14 godina. Nosili su sobom «zvezdu» ili «betlehem», i to tako da se u staro sito obloženo crvenim papirom umetne cijela zvijezda, ili na bijeli papir nalijepe sličice s Tri kralja, a na okvir se utakne štap. Drugi momak nosio je svetu vodu, a treći cinkušec – malo zvono – i košaru u kojoj skuplja darove.
         Pjevaju tri kraljske pjesme i za to bivaju nagrađeni jajima, kolačima, mesom, novcem, a u prijašnje doba lanom.
         Predvečer, na »trikraljski post», 5. siječnja, svećenik obavlja blagoslov vode u crkvi. Gospodarica njome «škropi» svoje blago, stanje, bunar, žitak i napokon, kuću i ukućane, a sutradan na Sveta Tri Kralja išlo se blagoslivljati polja, njive i vinogradi.
         Na Bogojavljanje – Sv. Tri Kralja (6.1.) – bio je običaj nositi cvijeće na blagoslov u crkvu. Njime (osim tamjana i borovice) kade lijes prije nego što će mrtvaca staviti u nj. Kade njome i zipku malog djeteta, da mu tko ne naškodi. To cvijeće (stavljeno u male vrećice- jastučiće) nose obješeno oko vrata. Nose ga osobito mlade žene, da ne bi «naginule» i da im «coprije» ne naškode, a nosili su ga (za svjetskog rata) i momci u vojsku.
                  Iz svega se razabire da su narodni običaji i vjerovanja o Božiću izraz svega dobra, blagostanja, zdravlja, sreće, mira, božjeg blagoslova i slobodnog življenja, a duboko ukorijenjeno vjerovanje (čak i praznovjerje), ni vjekovni utjecaji crkve ni prosvjete nisu uspjeli sasvim iskorijeniti.

 

Slavica Moslavac, prof.

 
Povratak na naslovnicu
Podaci

RADNO VRIJEME:

Ponedjeljak-petak: 8 - 14 sati

Subota: prema prethodnoj najavi

Za vrijeme održavanja tematskih izložbi (Galerija Muzeja Moslavine):
svakim radnim danom i subotom 10-13, utorkom i četvrtom i od 17-19 sati

Muzej je zatvoren nedjeljom i državnim blagdanom

CIJENA ULAZNICE:
  • Odrasli: 10 kn
  • Učenici/studenti/umirovljenici: 5 kn
  • djeca do 7 godina/ uz predočenje odgovarajućeg dokumenta - iskaznice : članovi ICOM-a, članovi Hrvatskog muzejskog društva : besplatan ulaz
Adresa: Trg Kralja Tomislava 13, 44320, Kutina

Tajništvo: 044/683-548

Ravnateljica: 044/625-147

juroda@muzej-moslavine.hr

 Arheološki odjel: 044/500-450

adzaja@muzej-moslavine.hr

Etnografski odjel: 044/500-451

smoslavac@muzej-moslavine.hr

 Galerijski odjel: 044/500-452

mladenmitar55@gmail.com

 Kulturno-povijesni odjel: 044/625-147

juroda@muzej-moslavine.hr



Fax:044/683-569
E-mail:  mmk@muzej-moslavine.hr

Osnivač: Grad Kutina 

Godina osnutka: 1960.

Vrsta muzeja: opći - zavičajni 

Prostor muzeja: 230 m2 

Sastavni dio muzeja: 

Galerija Muzeja Moslavine 

 

Ravnateljica: Jasmina Uroda Kutlić,  juroda@muzej-moslavine.hr