X
GO

Novosti
Novosti : 17. seminar folklora panonske zone

 

Narodna nošnja

 

Na području Banovine/Banije/ susrećemo dva tipa narodne nošnje koje se međusobno znatno razlikuju. Ta razlika osobito je istaknuta kod ženske nošnje.

 

Nošnja hrvatskog stanovništa

kud iz topuskog.jpg

 

Ženska narodna nošnja sastoji se od slijedećih dijelova: podrubačke, podoblačke (podsuknje), rubače (suknje), zastora (pregače), švabice (bluza uskih rukava), poculjice (kapice udatih žena), peče (marame), svilenog tvorničkog rupca, lajbeka (prsluka) ćurka (strukiran zimski kratki kaput), rekljeca (proljetni, ženski kratki kaputić), benke (kratki kaputić, poput ćurka za starije osobe). Gaće se nisu nosile. Potkošulja se šivala od finijeg platna s naramenicama.

 

Ba -2.jpgBa-1.jpgbračni par.jpg

Belo linje-nosilo se u korizmi, u adventu, na Tijelovo i u žalosti.

Crljeno, gizdavo – nosilo se u svečanim prigodama, blagdanima i nedjeljom. Na nogama su nosili obujke (lanene, bijele ovoje od metraškog platna), čarape, laćice od preje, opanjke, opanke s petama i cipele. Od vratno prsnog ukrasa nose se struke, dukati zvani i đunjđa, naušnice, prstenje te  krune, a odotraga vezala se široka crvena traka –prevezaljek.

Ba-4.jpg

Osim bogato izveženih nošnji s pretežnom crvenom bojom, žene Banovine npr. iz  Majura, Selišta Kostajničkog, Hrvatskog Ćuntića i dr.... nosile su i bijele nošnje ukrašene, tek šlingom na rubovima kostima. Sastojala se od crnih cipela i bijelih dokoljenki na koje se oblači podsuknja (unteruk), zatim suknja (roklja) koja na donjem rubu ima štikanu čipku. Na  roklju ide fertun (zastor) koji ima štikani rub. Gore se oblači košulja (oplečak) koja je kao i suknja od domaćeg usnova, a satlin i rukavi su ukrašeni štikanom čipkom. Rukavi se „šnitaju“ i štirkaju da nošnja izgleda svečanije. Na košulju se oblači lajbec (prslučić). Na glavu su žene stavljale crvene marame, a da bi cjelokupni dojam nošnje izgledao ljepše poprsje su ukrašavale crvenim gerdanima (perlama).

 

Muškarac u kabanici iz Sunje.jpgPetrinjac u pokupskoj nošnji.jpg

Muška nošnja je mnogo jednostavnija i sastoji se od: gaća s rojtama (frandžama), rubače (košulje) nošene povrh gaća, pojasa i lajbeka, na glavi su nosili šrljak, a u zimskom periodu i kratke kapute šivane od grubog sukna, na nogama opanjke i cipele.

 

Nošnja pravoslavnih i Vlaha (srpske)

 

Za razliku od ove nošnje, ženska nošnja srpske nacionalnosti ističe se svojim jednostavnim krojem i bojom, kod koje prevladava bijela i crna boja. Osnovni dijelovi ženske nošnje  je duga bijela košulja, pregača s podkitom-dugih resa kao najkarakterističniji dio ženske nošnje srpskog stanovništva Banije. Ona se nosi povrh stražnjeg dijela tijela, dok je sprijeda pregača sašivena od platna ili bilo kojeg drugog tvorničkog materijala, zvana vertun. Na gornji dio tijela oblačio se haljetak bez rukava zvan lajbek, kožuh, također kratki prsluk od kože  ukrašen  krznom i višebojnim kožnim aplikacijama,a zimi su se ogrtali aljinama od domaćeg sukna – čoje, noge su zatićivali od hladnoće vunenim čarapama i kožnim opancima.

Narodna nošnja iz Luščana rekonstrukcija.jpg

 

Muška nošnja sličana je nošnji hrvatskog življa samo je razlika u boji prsluka i pojasu zvanom ćemer.Ostali dijelovi su: košulja, gaće-platnene hlače, zubun-prsluk,ćemer-pojas od kože, aljica-đemper, aljina-ogrtač, čarape i natikač, opanci i škrljak-šešir.

 

Plesovi, igre, kola...

 

Duboke promjene nastale u proteklih nekoliko desetljeća prošlog stoljeća i u banovinskom kraju uvjetovale su nestajanje mnogih elemenata pučke kulture i tradicije. Jedna od njih svakako je folklorna glazba.

Bogatstvo mladenačkog ruha.jpg

Pjesma je naš narod održala, a Banovljani, Pokupci i Posavci, pjevali su oduvijek i posvuda.

Pjevali se i sviralo u raznim zgodama.

Pjevalo se u kolu gdje su djeca trčkarala oko odraslih više smetajući nego učeći, ali s vremenom usvajajući i prenoseći stečena iskustva na nove naraštaje.Narodnim pjesmama uglavnom ne znamo tekstopisce, ni skladatelje, ali smo svjesni da one i danas žive i pjevaju se u raznim prigodama.

Lana, Blanka i Slavica 075.jpg

To su pjesme o kraju, ljudima i običajima, njihovoj ćudi ili navikama. To je etnografsko blago o običnim ljudima, težacima i drvosječama, samoukim majstorima, domaćicama, preljama, tkaljama i veziljama i sviračima po svadbama  banijskih sela gdje pretežno žive Hrvati kajkavci ili pravoslavni i Vlasi. No, nekim autorima ipak znamo ime i želje. Napisali su ih samostalno ili pak skupno. Tekst tih pjesama najčešće je spisan dijalektalno, u stihu metrički, pravilno i rimovano. Tekst je često prilagođen nekoj već poznatoj melodiji, pa takve tekstove ljudi lako pamte, bilo u selu ili folklornome društvu, te ih rado pjevaju u raznim prigodama.

Pjevalo se najčešće bez glazbene pratnje, a plesalo ili igralo se uz frulu ili jedinku, bubanj, tamburu samicu, cimbule, banijsku dvožicu ili violine i trzalačke instrumente. Pratnja je mogla biti samo od jednog instrumenta-tambure samice ili bubnja i kolo-ples, tanc, igranka, igra odnosno talambas je mogao početi.

 

Zimska skola hrvatskog folklora, 2008. 027.jpg

 

Banovinsko, pokupska folklorna glazba je vrlo šarolika. Mada su ponegdje u u XX. stoljeću zabilježeni arhaični napjevi, no, mnogi su nezabilježeni pa nestali, u folklornoj glazbi ove regije već od 19. stoljeća prevladava dijatonika.

 

Tamburaši iz Hrastovice.jpg

Na svadbama svi redom plešu, mladi i stari, dobri plesači i oni koji tek spajaju korake. Plesao je svak sa svakim, plesalo se s mladom. Plesalo se da živina bolje rodi, da se čeljad plodi, da bi bilo žita, lana i drugog obilja.

Žene iz Sunje.jpgŽene iz Hrvatskog Ćuntića.jpgŽene iz Selišta Kostajničkog.jpg

Korizma, crkveni postovi i advent bilo je vrijeme kada se nije smjelo ni plesati ni zabavljati.

Ni jedno druženje nije moglo završiti bez drmeša. Zabilježeno je nekoliko, zvanih banijski,  posavski, pokupski, ali su poznati i pod drugim imenima  kao; Hrvatsko kolo ili Hrastovački drmeš, Samački, Dudaški, Drmeš uz dvojnice, Šepica ili šepac, Tanac uz dvije svirale ciganjske i bubanj...Ciganjske su zapravo male zurle, ali uz bubanj može svirati i samo jedna. Plesalo se i uz dvojnice, uz muziku  tj. usnu harmoniku i tambure.

Pojedinci smatraju sviralu i bubanj najstarijim glazbenim sastavom. Poslije njih su došle dvojnice, zatim tamburaši. I tamburašima kažu Cigani, kao i prije bubnjaru i sviračima u svirale. U Hrastovici su nekad bili guci. Jedan je vodio, a drugi je bio beglajter. Oko 1885. su došli tamburaši i ostali sve do danas. Sviraće su plaćali vinom.

 

Slavica Moslavac, prof.

Etnologinja, muzejska savjetnica

 

 
Povratak na naslovnicu
Podaci

RADNO VRIJEME:

Ponedjeljak-petak: 8 - 14 sati

Subota: prema prethodnoj najavi

Za vrijeme održavanja tematskih izložbi (Galerija Muzeja Moslavine):
svakim radnim danom i subotom 10-13, utorkom i četvrtom i od 17-19 sati

Muzej je zatvoren nedjeljom i državnim blagdanom

CIJENA ULAZNICE:
  • Odrasli: 10 kn
  • Učenici/studenti/umirovljenici: 5 kn
  • djeca do 7 godina/ uz predočenje odgovarajućeg dokumenta - iskaznice : članovi ICOM-a, članovi Hrvatskog muzejskog društva : besplatan ulaz
Adresa: Trg Kralja Tomislava 13, 44320, Kutina

Tajništvo: 044/683-548

Ravnateljica: 044/625-147

juroda@muzej-moslavine.hr

 Arheološki odjel: 044/500-450

adzaja@muzej-moslavine.hr

Etnografski odjel: 044/500-451

smoslavac@muzej-moslavine.hr

 Galerijski odjel: 044/500-452

mladenmitar55@gmail.com

 Kulturno-povijesni odjel: 044/625-147

juroda@muzej-moslavine.hr



Fax:044/683-569
E-mail:  mmk@muzej-moslavine.hr

Osnivač: Grad Kutina 

Godina osnutka: 1960.

Vrsta muzeja: opći - zavičajni 

Prostor muzeja: 230 m2 

Sastavni dio muzeja: 

Galerija Muzeja Moslavine 

 

Ravnateljica: Jasmina Uroda Kutlić,  juroda@muzej-moslavine.hr