X
GO

Novosti
Novosti : Etnografska izložba u OŠ Vladimira Vidrića u Kutini

Organizator: Muzej Moslavine Kutina i OŠ Vladimira Vidrića

Mjesto: Knjižnica OŠ Vladimira Vidrića

Vrijeme: 12.4. -29. 4. 2016.

Tema: Urodila žuta dunja ili dječji svijet

Autorica: Slavica Moslavac

Kordinatorica: Nataša Šporčić

 

Poslije uspješne suradnje Muzeja Moslavine i Osnovih škola Zvonimira Franka i Mate Lovraka, gdje su bile postavljene etnografske izložbe Moslavačko tradicijsko ruho i Glazbena baština Moslavine i Hrvatske Posavine, u OŠ Vladimira Vidrića postavljena je izložba o dječjem svijetu, tj. o igrama, igračkama, odjeći, obredima, leksikonima...U knjižnici i čitaonici škole do kraja mjeseca učenici osobito razredne nastave moći će se upoznati upravo s tom tematikom koja je nestala iz svakodnevnog života Moslavaca i Posavaca sredinom 20. stoljeća.

4. Malena u košuljici.jpg

Narodne dječje igre do 50-tih godina 20. stoljeća koje su igrali dječaci i djevojčice  u Moslavini i hrvatskoj Posavini, danas gotovo ne postoje. Njihov nestanak uslijedio je promjenama organizacije života same seoske zajednice. Dječje igre su se izvodile na livadama i drugim čistinama, raskrižjima, širokim dvorištima ili u zatvorenim prostorijama (hižama, kasnije seoskim domovima). Prema spolu dijele se na: ženske i muške, prema uzrastu izvođača: dječje,

predškolske i školske  i na kraju igre mladeži pred ženidbu, a to su uglavnom igre ljubavnog sadržaja kojima se željelo iskazati tko se kome sviđa  i tko je kome drag.

Prema dobi, spolu i složenosti igara korišteni su i razni rekviziti. Oni su se sastojali od sasvim jednostavnih; španga ili ukosnica, broševa, gumbi, voćnih bobica i prirodnih vlakana do drvenih obruča – pevca; raznih dužina i oblika batina – pala ili kvaka; te raznih čvrstih i noževa na sklapanje, nadžaka, sjekirica i drugih pomagala sa oštrim sječivima. U svim igrama željelo se pokazati pred suigračaima, jer druge publike gotovo i nije bilo, vještina, spretnost i snalažljivost izvođenja pojedine igre, nadasve borbenost koja je nerijetko završavala verbalnim ili fizičkim obračunima. Igre su često započinjale dogovorima, igralo se bez sudaca, ali sa utvrđenim pravilima o samom tijeku i završetku igre.

 

Igre predškolskog uzrasta

Od najjednostavnijih svakako treba spomenuti igre djece predškolskog uzrasta, i to: konjeka i šklebice, farbice, pometača, dućana, prstenka i pipleka. Broj učesnika često nije bio važan, nego je bio uvjet da ne bude manje od određenog broja npr. u konjeku i šklebici najmanji broj je trebao biti četiri. Igru farbice ili pometača igrale su više djevojčice, a rjeđe dječaci. To je igra pogađanja, tj. odgonetavanja kod koga se nalazi neka zagonetna farbica ili pometač (uglavnom, neki sitni predmet).  S vremenom se ova dječja igrica razvila u igru mladeži te je bila vrlo popularna po kućnim zabavama, a tada su je nazivali fant ili fantanje.

Od igara za najmlađe spomenut ću još: prstenak; brusim, brusim škarice; žabe korabe; prolazi, prolazi, najljepša dama; crna kraljica, eci, peci, pec; žab, žab žaba laba ko je moj drug; širi šape, žabe kaće van; de se bruse škarice  itd.

5.Dječja kolica.JPG

 

Igre za dječake

Momačke pastirske igre su bile složenije. Pokazivala se vještina, spretnost i snaga. Od konjičara  tj. preskakivanja momka u polučučećem  položaju; šakanja iskazivanje snage u rukama, te prezentiranje vještine u baratanju nožem zvanim nožićanje.

Nož je morao biti čvrst, ne na rasklapanje, a bacao se sa dlana, gornje i donje strane šake, sa čela, ramena, iz usta itd. Varijante bacanja su se nazivale: na belec, na crnec, šake, vile, k sebi, stupa, avion. Nož se  morao bacati u zrak, okrenuti te zabosti u zemlju. Onaj tko prvi napravi sve te radnje pobjednik je. Nož, osobito kebe (nož na sklapanje), sklopček ili škloce, korišten je za razna sitna površinska i na proboj ukrašavanja drva, kao razni štapovi, preslice, kepčije (pastirske drvene čaše), frulice, fučkarice, rogove  načinjene od kore drveta, te drvene cjevčice za povlačenje u specifičnom glazbenom instrumentu, zvanom prda, načinjenom od zemljanog lonca, zatvorenog osušenim svinjskim mjehurom, kroz čiju sredinu se  usadi drveni štap. Njegovim povlačenjem gore-dolje proizvodi se zvuk.

Od bazge i vrbove kore izrađivale su se fučkale, pucoljke, pištaljke, a svirali su i na vlat trave, jaglac, polovicu orahove ljuske i žirovu kapicu. Od maslačka su izrađivali pištaljke – prdaljke.  Uz pomjeranje kažiprstom lijevo-desno, maslačkovoj stabljici se govorilo:

 

Prdi, prdi prdoljka;,

ako nećeš prdeti,

ja ću tebe ubiti,

sikirom po glavi,

po zelenoj travi.

 

Od glazbenih instrumenata koji stvaraju zvuk ili zuj koristili su čegrtaljku i bič.

 

Igre djevojčica

Momci su se  zabavljati izradom ljuljački ili njihaljki od vrbe, a djevojčice su izrađivale stolčiće, kape i bebice od sitaka (zukve – trava koja raste uz rijeke, potoke i močvare), zatim su plele vjenčiće od tratinčica, maslačka, a bubu maru pitale «Božji volek  sprni na moj grobek»  ili «Buba Maro, pokaži mi put kud ću se udati!».

Djevojčice su u raznim prigodama, pa tako i kod pletenja vjenčića pjevale prigodne pjesmice kao: Lepa Mara cveće sadi ili Dini, dini dinčeci. Evo primjera iz Husaina:

Dini, dini, dinčeci,

na vrtu su klinčeci.

Mara (ime osobe kojoj se pjeva) se nada

da će biti mlada!

Pomagala u igri

U igri koturanje momci su od pribora imali drveni kotač kotur  i  neravne štapove – pale. Igra započinje tako da jedan momak rukom pokrene kotur, a palom ošine tako jako da odleti i do dvadeset metara u zrak. Prilikom spuštanja, drugi momak je još u zraku dočeka i vrati udarac da ponovo odleti u zrak. Ukoliko padne na zemlju govorilo se da je momak  loš igrač. Od pomagala često se koristio drveni štap koji je mogao biti sasvim kratak  do 10 cm  kao što je to u igri špane, španovanje, špačkanje ; ili je bio dug 1 - 1,5 m  u igri škrličanje i kozica; a u maslanju i moja jama rigodi, štap kojim se gađa – maslak, može biti dug i do 1 m, a pince ili pevac, štap kojim se gađa oko 20 cm. Osim ravnih štapova u omiljenoj pastirskoj igri svinjičanja, krmačanja ili prasičkanja, momci su rabili neravne ili krive štapove zvane grbavi štap.

Od igara tipa lovača, omiljene su bile: čorava baba; žaba koraba; žmirke; lileki napašu; šišmiš; slijepi miš; smrt bijela kost prva ura tuče. U tim igrama osoba koja je lovila je bila u jarku – grabi, ili  na sredini kola te lovila sve oko sebe. Koga je dotakla taj ga je zamjenjivao. Izrazito muške igre,  čiji sam naziv to i pokazuje su: car i vojska; pikanje; špekulanje, mlin, maslanje, škrlac ili črga, bič.

 

Igre ljubavnog sadržaja

Od mladenačkih igara igranih u zatvorenom prostoru, na svadbama, na zabavama, u glazbenim pauzama muzikaša, na aldomašima su: visac, višec ili visanec; vanjkušec ili vanjkušnica; dinek; venac, brojenje zvezda i dr. Sve one imale su isti cilj – javno odabrati i poljubiti dragu osobu. Narodne, osobito pastirske igre danas su potpuno nestale iz života djece u moslavačko, pa i posavskom kraju. Njihov nestanak možemo potražiti u postupnom preoblikovanju tradicijskog načina života seoskog stanovništva, koje je nastupilo nakon posljednjeg svjetskog rata. Te su igre živjele tako dugo dok se, stjecanjem mnogih okolnosti nisu promijenili  gospodarski i društveni uvjeti života.

 

Prostor gdje su se igre odvijale

 

Napuštanjem javnih pašnjaka tzv. gmajni, gemajdi,  gmanja, prostora na kojima se istodobno okupljao veći broj djece,  koja su vrijeme provodila u čuvanju stoke,  nestaju i skupne igre koje su se igrale u tom okruženju. Može se zaključiti da su te igre ipak, uz svoju zabavnu funkciju nosile i neke druge važnije osobine, kao npr. stimuliranje fizičkog razvoja, isticanje pojedinaca u vještini i snazi, zatim uočavanje pravilnih međuljudskih odnosa, korigiranje stavova, afirmacija takmičara  te iskazivanje osobnosti.

 

Moslavačko – posavska, dječja narodna nošnja

Tradicijsko odijevanje, i svagdašnje i blagdansko, u razdoblju prijeloma iz 19. u 20. stoljeće, odlikovalo se prepoznatljivim stilom, krojem i materijalom, nerijetko vrlo starog postojanja - korijene proizvodnje i ukrašavanja nalazimo još u praslavenskim izvorima. Osnovne sirovine za izradbu odjeće i ostalog ruha u Moslavini, hrvatskoj Posavini, pa i Banovini u Turopolju, bili su lan i konoplja, a koristila se vunena, svilena i pamučna nit. Način uzgoja sirovine za tkanje i njihova obradba slična je na cijelom području Moslavine, Posavine, Banovine i Turopolja,  i sadržava elemente koji su karakteristični za cijelo panonsko područje Hrvatske. Za kućni tekstil i običnu radnu odjeću koristilo se platno tkano od debljih lanenih i  konopljenih niti, a za svečaniju odjeću upotrebljavalo se  tanje platno od finije lanene niti. Sve poslove oko proizvodnje tekstila obavljale su žene. One su svoja iskustva prenosile s naraštaja na naraštaj, čuvajući tako stare načine tkanja i vezenja.

 

Muška dječja narodna nošnja

Dječaci su do neposrednog odlaska u školu, kod kuće i u polje, nosili lanene  jednodijelne košuljice dužine do ispod koljena, sa bočnim, desetak centimetara dugim prorezima. Imale su ili samo prorez za glavu, ili su bile krojene poput muških košulja sa rukavima, okovratnikom i prednjim prsnim prorezom, dugim rukavima ubranim u ramenu i zapešću. Pred odlazak u školu dječaci se oblače poput odraslih i nošnja se sastoji od dva dijela  i to: širokih gaća, zvanih rojte s franđami i košulje, rubače, ukrašene sprijeda na prsima naborcima ili gatricama  - kao i našitim štraf(t)om, faldom, dugih rukava sapetih u zapešću, ukrašene presavinutom manđeticom.

Gaće su onaj dio odjeće koji se nosio neposredno na donjem dijelu tijela. Nogavice, gaćnice, su izrađivane od dvije pole platna, sezale su do gležnja, a o pojasu su bile vezane trakom, svitnjakom, zvanim tračec, ugatnjak, smućek…Četvrtasti umetak za ojačavanje pri spoju gaćnica zvao se turo. Košulja, rubača nošena je povrh gaća ljeti, a zimi unutar i sezala je do polovice bedara (5-20 cm) ispod kukova. Sastoji se od dugih rukava, te prednjeg i stražnjeg stana. Rukavi su na ramenima  bili ojačani naramcima, proširivanim ispod pazuha četvrtastim umetkom latvicom ili laticom. Rubača je imala presavinuti okovratnik, pramež ili ogorel, koji se kopčao končanim, staklenim ili brušenim gumbićima. Kroj ljetne i zimske košulje bio je isti kao i radne i blagdanske. Razlike su mogle biti samo u vrsti i debljini materijala (deblja pređa, tanji končec), kao i bogatstvo veza oko prsnog proreza. U zimskom periodu oblačili su i po nekoliko košulja i gaća.  Kao i svaka druga kulturna pojava i odijevanje seljaka nije bilo odvojeno od općih civilizacijskih strujanja. I ono je tijekom svojega dugog povijesnog trajanja  bilo podložno raznim utjecajima te doticajima s drugim kulturama. Među ostalim, bilo je sklono oponašati i modu viših društvenih staleža.

U 18. a osobito u 19. stoljeću u sastavu muške nošnje nalazimo prsluke – crvene i crne lajbece, građanskoga kroja kratke i duge kapute, te uske, suknene – pantalone, (h)lače.

Muška nošnja sjeveroistočnog dijela Moslavine razlikuje se od one u jugozapadnom dijelu u nazivima i prema položaju nabora na košulji i gaćama. Gaće s okomitim naborima nose se u jugozapadnom dijelu Moslavine, a u selima sjeveroistočne Moslavine dio nogavica u predjelu koljena složen je u vodoravne nabore.

Dječaci i momci su često preko ramena prebacivali lanenu ili kožnu, a za blagdane šarenu ili crvenu vunenu torbu u kojoj su se mogle naći razne potrepštine kao: nožić-keba, žlica i vilica, drvena, bogato izrezbarena, pastirska čaša-kepčija, razne frulice i fučkalice, te hrana. Muškarci su glavu obvezatno pokrivali  raznim vrstama klobuka  (škrljak, klobuk, od filca ili pusta), ovijenih tamnim pantlikama. Trake – trobojnice počele su se nositi 30-tih godina. U zimskom periodu između dva rata često su se nosile šubare od janjećeg krzna. Tradicijsku obuću činili  su platneni ovoji za noge (j)obojci na koje su se navlačili kožni (j)opanci remenaši. Drugu vrstu obuće, ali novijeg datuma, predstavljaju opanci (s)kipetnjaci, zvani još ćotoši, žuti, saraši, putarci. Cipele i čarape počele su se nositi dvadesetih godina dvadesetog stoljeća.

 

Ženska dječja narodna nošnja

Djevojčice su kao i dječaci do odlaska u školu nosile jednodijelne košuljice – bejde, dužine do ispod koljena, sa prorezima za glavu u ruke. Ukras su činile uske čipke ili crveni navez oko proreza vrata, na ivicama rukava i košuljice. Pred odlazak u školu djevojčice se presvlače iz bejdica i oblače odjeću koju nose i odrasle žene, a sastoji se od košulje  sa širokim, bogato ukrašenim rukavima – (j)oplećak, (j)opleće, suknja – rubača, ukrašena odostraga bogatim okomitim naborima, te platnene pregače zvane zaslon, zastor. Ispod rubače nošene su od dvije do četiri podsuknje – rubačke, podrubačke, podsukljenjke, kurte, kurtice. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća osobit pečat na razvoj moslavačko – posavske, narodne nošnje ostavili su doseljenici (Česi, Slovaci, Mađari i Nijemci), koji se trajno naseljavaju u naše krajeve. Oni su donosili na leđima ormariće pune vune, svile, svilenih rubaca i raznih drugih novotarija. Sa sajmova iz Češke i Slovačke stizale su svilene trake, vrpce i gumbi. To je vrijeme kada žene pri izradi upotrebljavaju tvorničke materijale kao: baršun, svilu, svilene vrpce… , a prema bogatstvu veza i kolorita nošnja se uspoređuje s «rascvjetanim cvjetovima». Osim prebiranja na tkalačkom stanu (krosni, tari, razboju, naredu), nošnja se ukrašavala i vezom, najviše pečkim, plosnim i ovijencom, a dominantna boja je crvena koja znači mladost, veselje, zdravlje. Ona je boja života, poleta, boja ljubavi. Crvena boja ima i apotropejsko značenje «da štiti od uroka». Pored dominantne crvene boje u našem tkalačko-vezilačkom stvaralaštvu svoje značenje i ulogu imaju i druge boje, osobito crna, bijela, plava i zelena. No, ravnoteža u količini crvenog prema bijelom najveća je likovno-estetska vrijednost naših tekstilija i vezova.

Djevojčice i djevojke su kitile glavu, prsa, vrat i  sav ukras se nazivao nakit. On je osim ukrasnog detalja obilježavao dob djevojčice i djevojke, položaj u zajednici, a smatrao se i da štiti od zlih sila. U svečanim zgodama oko vrata nosile su se ogrlice od nizova koralja, kraluži – đunđ(a), struka, bisera, zlatnih dukata i srebrnih škuda.  

Pod kraluže, te ostali vratno-prsni nakit stavljale su se, te na razne načine slagale svilene vrpce – vrpčice, prevezaljki, pantlike, mašne i rože.  Uz svakodnevnu radnu odjeću djevojčice su nosile opanke remenjaše  i (s)kipetnjake. Uz svečanu nošnju nošeni su svečani- svetečni opanci, i razne vrste niskih i visokih cipela.

Dakako, od ranog proljeća, pa sve do krasne jeseni djeca su uglavnom bila bosa.

Sredinom 20. stoljeća dječja narodna nošnja izvrgnuta je propadanju. Duboko ukorijenjen u način života prije industrijskog doba, u novim je povijesnim i društvenim okolnostima postala neprikladna pa i neprimjerena.

Danas se više ne oblači u svakodnevnim ni blagdanskim prigodama, već ju djeca oblače samo za potrebe raznih snimanja, fotografiranja, smotri i drugih priredbi.  

 

Slavica Moslavac, ravnteljica i muzejska savjetnica

 

 
Povratak na naslovnicu
Podaci

RADNO VRIJEME:

Ponedjeljak-petak: 8 - 14 sati

Subota: prema prethodnoj najavi

Za vrijeme održavanja tematskih izložbi (Galerija Muzeja Moslavine):
svakim radnim danom i subotom 10-13, utorkom i četvrtom i od 17-19 sati

Muzej je zatvoren nedjeljom i državnim blagdanom

CIJENA ULAZNICE:
  • Odrasli: 10 kn
  • Učenici/studenti/umirovljenici: 5 kn
  • djeca do 7 godina/ uz predočenje odgovarajućeg dokumenta - iskaznice : članovi ICOM-a, članovi Hrvatskog muzejskog društva : besplatan ulaz
Adresa: Trg Kralja Tomislava 13, 44320, Kutina

Tajništvo: 044/683-548

Ravnateljica: 044/625-147

juroda@muzej-moslavine.hr

 Arheološki odjel: 044/500-450

adzaja@muzej-moslavine.hr

Etnografski odjel: 044/500-451

smoslavac@muzej-moslavine.hr

 Galerijski odjel: 044/500-452

mladenmitar55@gmail.com

 Kulturno-povijesni odjel: 044/625-147

juroda@muzej-moslavine.hr



Fax:044/683-569
E-mail:  mmk@muzej-moslavine.hr

Osnivač: Grad Kutina 

Godina osnutka: 1960.

Vrsta muzeja: opći - zavičajni 

Prostor muzeja: 230 m2 

Sastavni dio muzeja: 

Galerija Muzeja Moslavine 

 

Ravnateljica: Jasmina Uroda Kutlić,  juroda@muzej-moslavine.hr