X
GO

Novosti
Novosti : Muzejska preparatorska radionica

Narodna nošnja Banove Jaruge

 

Ženska nošnja

 

Ženska nošnja sastoji se od: skuta, opleća, fertuna, roklje, poculjice i peče, te lajbeka. Podsuknja ili untorak je prvi odjevni predmet koji se oblačio do tijela, a mogao je biti od platna sa ukrasima ili bez njih. Najčešće je na ivicama bila samo prišivena čipka, a u pojasu se vezivala svitnjakom.

Žene su same do 2. sv. rata priređivale tkanje za svoje skute. Pravile su ih:

1.     od platna – naziv za čisto, neuzorkovano domaće tkanje;

2.     od križevine (Gaj, Marino Selo) ili križanke (Brezine) – uzorkovanog tkanja na veliki karo;

3.     od retkuša ili retkoša – rijetkog tankog tkanja;

4.     od usnova ili usnovanog.

Ukras skuta mogao je sadržavati malu i veliku šaru, odnosno mali način i veliki način, dakako to se odnosilo da li je povrh poruba bio jedan red ili dva reda «šarenog» ornamenta s motivom loze, puketa ili jabučica.. Širina skuta sastojala se od četiri do pet pola i bili su u starini šnitani, naravno osim prednje pole, a nabori su morali biti okomito-osovce, s bridom istaknutim prema van. U posljednje vrijeme šnitanje je zamijenilo glačalo.

Za gornji dio nošnje, bez obzira da li se odnosi na stariju varijantu s velikim rukavima ili za mlađu s rukavima ušivenim u ramenu, upotrebljavali su se nazivi: rukavi, opleće, oplećak, oplećek i stavljani su u skute. Tridesetih godina 20. stoljeća oplećak zamjenjuju bluze i nose se povrh skuta. Povezanost moslavačkog i slavonskog oplećka je upravo u velikim rukavima, koji su imali zahvalnu površinu za ukrašavanje, bilo utkivom ili vezom. Crvena vrpca, patljin, vezala se povrh zapešća na stisnutom dijelu rukava, a odatle se lepezasto širio fajtaš, volan kao završetak rukava. U Moslavini i danas nosi naziv hajtaš.

Pregača ili fertun je neizostavni odjevni predmet, koji je bio jednako našnjitan kao i skuti, ali je bio nešto više načinjen. Motiv ukrasa bio je jednak na skutima, oplećku i fertunu. U pojasu su pripasivali šareno spletene uzice, koje su kao «mala gizda» sprijeda bile vezane u mašnu.

 

Frizura i oglavlje

 

Kosa se podijeli stazicom po sredini glave. Sprijeda, kosa se od čela do uha frče prema van, a zatim se od uha počinju utroje plesti kike – perčini, tj. dvije pletenice od tri pramena kose. One slobodno vise niz leđa, a mogu biti ukrašene plavim, bijelim ili crvenim vrpcama – pantlikama. Djevojčice koje su imale dužu kosu vezale su plantlike na krajeve perčina u obliku mašne, a djevojčice s kraćom kosom plantlike su uplitali u kosu.

Djevojke od petnaest godina od perčina oblikuju na zatiljku punđu zvanu ćutuk. Frizura mladenke potpuno je identična djevojačkoj frizuri, sa dodatkom svadbenog vijenca od crvenih ruža i listova, koji straga na sredini imaju dvije crvene ili šarene vrpce – pantlike, koje padaju niz leđa. Svadbeni vijenac, izrađivao se od atlas svile,  kupovan je na sajmovima od trgovaca ili obrtnika, i ne pamti se da je bio izrađivan od svježeg cvijeća.

Nakon vjenčanja, žena na glavu stavlja kapicu – poculjicu. Prema ukrasu dijelile su se na: vežene svilićem, načinjate i na baroke. Kosa se podijeli po sredini glave i plete u dvije vitice – perčine koji se vežu i «produžuju» vrpcama te pričvršćuju na zatiljku pomoću umetka – kovrka. Kovrk je elipsasta tvrda žica omotana bijelom tkaninom. Na kosu savijenu oko kovrka, stavljala se neukrašena bijela krpa zvana lapa, a  povrh nje je dolazila poculjica. Poculjica je vanjski dio koji se veže na kovrk i izgleda kao mala kapa. Preko nje sa gornje strane, prema tjemenu, od uha do uha, stavljao se lakat, koji je bio bogato ukrašen tkanim ili vezenim ukrasom, pantlikama i šikom, tj. svjetlucavim perlicama i vrpcama. Na krajevima iza uha, lakat se učvršćivao za poculjicu dugim iglama na kojima je bio prevjes od tri kitice zvane, brnduše ili šmrclini. Ovaj ukras se izrađivao od probušenih lješnjaka ili žira, kroz koje i oko kojih se namatao šik, svilić ili vuna.

Žena je mogla biti i gologlava, tj. mogla je imati samo poculjicu, ali svaka je posjedovala i odgovarajuću maramu – peču, koja se vazala preko poculjice. U određenim prigodama, a prema životnoj dobi žene su izabirale  jednu od varijanata i to: bijele, šarene ili zatkane malo s krajeva. Bijele peče mogle su biti i od čistog domaćeg tkanja, a ukrašene šupljikom. Šarene peče bile su vežene ili načinjate s ornamentom  uz dvije stranice. Zatkane peče zvale su se one koje su imale boju, jednu ili više pruga crne boje, a kada je ta jednostavna pruga sama ili sa zapercima  (pretkana u razmacima) tkana crvenim mavezom, onda se reklo da je peča zatkana crvenim. U oba slučaja ona je «zatkana malo s krajeva».

 

Nakit

 

Osim brnduša ili šmrclina, koje su stavljali na poculjicu, žene su se kitile vratno prsnim nakitom i to novcima – zlatnim dukatima, srebrenjacima, petokrunama uz kombinaciju sa sitnim crvenim perlicama – đerdanima. Srebrnjaci (moslavačke škude), tj. novac s likom Marije Terezije ili Franje Josipa, nošeni su na dugoj vrpci samo jedan, ili u razmacima tri odnosno pet, a sve je zavisilo od imovinskog stanja nositelja.

 

Muška nošnja

 

Muška nošnja sastoji se od sljedećih dijelova: košulja, gaće, tkanica – pojas- kaiš, lajbek, šešir, opanci.

Produkt domaće proizvodnje su košulja, gaće i tkanica. Košulja je načinjena od bijelog platna, krojena sa prijeklopom na prsima i sa koljerima na rukavima, koji mogu biti i izveženi. Košulja za svečane zgode je šnjitana, i to tako da je stan košulje uzdužno šnjitan, a rukavi poprijeko, dok se radna samo frče i zaveže na dugačko.

Gaće se sastoje od širokih nogavica šnjitanih po dužini, ali mogu i prijeko (Brezine), specifičnost gaća su rese koje se izvlače iz osnovnog dijela gaća. Vežu se svitnjakom. Kada nošnja nije nošena, slaže se po šnjitama i veže na dugačko da se uleži, a to znači da ostane uredno našnjitana i za vrijeme stajanja. Gaće su od bijelog pamučnog ili lanenog platna.

Tkanica se veže na košulju sa lijeve strane u klasičan čvor, tako da je jedan kraj duži.

Na košulju se oblačio crni prsluk – lajbek, koji se obvezatno zakopčavao.

Glavu su pokrivali šeširima ili kapama, ukrašenih svilenim vrpcama, trobojnicama ili cvijećem.

Od hladnoće noge su štitili komadom tkanog platna, tzv. obojcima, a na njih su obuvali ili kaišare ili opanke na kopču

U školskoj spomenici iz 1889. g. pa nadalje, za Kraljevu Veliku zapisano je da su «kod mužkog spola nošeni: gunjac, surka od darovca,  kaput od sukna, lastina i svile sa stojećim ili preobraćenim kolierem. Hlaće ili pantalone od domaćega platna , kupovne tkanine, razne boje, a od sukna plave hlače...Po radnih dana nose opanke kapičare  sa remenjem, a po svetkovinah čizme, štiflete i cipele na vojničku. Šeširi su sukneni ili slameni sa manjim perom, a po svetcih i blagdanih zakićeni raznim kupovnim cvijećem.

Po zimi nose šubare, kožuhe, velike i male, prsake (pršnjak) unakrsnim sponama, svilene ili vunene marame (ovratnik). U ljetu nose kupovne mašle o vratu, a kadšto mu se vidi i nož  na lancu obješen ili za prsluk privezan. Mnogi nose i ure sa lančićem od niklja. Nose neki u desnom ili lijevom uhu zlatne ili srebrene naučnice (kopčice), mlađi i po koji prsten na ruci i rubac u žepu ili za prsluk zataknut, a obavezno zasukane brkove». 

Ista školska spomenica spominje i odijevanje kod žena, pa kaže:»...Kunđ stoji  pod zatiljnom kosi skoro na vratu... Kite se za kunđere sa raznim cvijećem. Nose i pokrivene glave sa domaćimi pečami koje mogu biti dosta lijepo uređene, vunene marame, a i svilene. Rubac nose običajno u ruci kada odu k misi.

Obuvaju se u opanke kapičare  sa remenjem, cipele, štiflete od fine kože, a neke i od lastina, čizme sa lakom na sarah.

Reklece sa rozami otraga (rozanka), koju sa lakovitim remenom pritegnu, prostije reklece od sukna ili druge tkanine, reklece sa resami (frandžami), lastinske, suknene i svilene prsluke (zobunce), kraljuže sa više strukah o vratu, na kojima se škuda, forintača, cvancika i dukat privezan na lozi.

U zimi nose binjuše, marline i kožunce , na glavu u kupovnoj vunenoj marami svezanu. U uho umetnu naušnice. Kite se raznim umjetnim kupovnim cvijećem, vrtnimi ružicami i smiljem, a djevojke tako zvanim cvijetnimi kiticami, na desnoj strani glave, a prave si i vijence od razna kupovna cvijeća. Djevojke nose perčine».

 
Povratak na naslovnicu
Podaci

RADNO VRIJEME:

Ponedjeljak-petak: 8 - 14 sati

Subota: prema prethodnoj najavi

Za vrijeme održavanja tematskih izložbi (Galerija Muzeja Moslavine):
svakim radnim danom i subotom 10-13, utorkom i četvrtom i od 17-19 sati

Muzej je zatvoren nedjeljom i državnim blagdanom

CIJENA ULAZNICE:
  • Odrasli: 10 kn
  • Učenici/studenti/umirovljenici: 5 kn
  • djeca do 7 godina/ uz predočenje odgovarajućeg dokumenta - iskaznice : članovi ICOM-a, članovi Hrvatskog muzejskog društva : besplatan ulaz
Adresa: Trg Kralja Tomislava 13, 44320, Kutina

Tajništvo: 044/683-548

Ravnateljica: 044/625-147

juroda@muzej-moslavine.hr

 Arheološki odjel: 044/500-450

adzaja@muzej-moslavine.hr

Etnografski odjel: 044/500-451

smoslavac@muzej-moslavine.hr

 Galerijski odjel: 044/500-452

mladenmitar55@gmail.com

 Kulturno-povijesni odjel: 044/625-147

juroda@muzej-moslavine.hr



Fax:044/683-569
E-mail:  mmk@muzej-moslavine.hr

Osnivač: Grad Kutina 

Godina osnutka: 1960.

Vrsta muzeja: opći - zavičajni 

Prostor muzeja: 230 m2 

Sastavni dio muzeja: 

Galerija Muzeja Moslavine 

 

Ravnateljica: Jasmina Uroda Kutlić,  juroda@muzej-moslavine.hr