X
GO

Novosti
Novosti : Povodom Međunarodnog dana kruha

Slavica Moslavac

 

Pripremanje kruha u Moslavini

 

Narod moslavačkog kraja je kao glavnu hranu (ranu) za jutarnje i večernje obroke uzimao isključivo u kruhu (kru, kruv, hljeb, hleb). Oblik i kvaliteta je mogao biti različit od "prostog" kukuruznog do "pisanog" (svetečnog, blagdanskog) kruha.

Do Drugog svjetskog rata, (a siromašno stanovništvo i do 60-tih godina 20. st.), svakodnevni kruh je peklo od kukuruznog brašna (tzv. kukuruzovnice ili kuruzovnice) te prohe ili proje zatim od miješanog ječmenog, raženog i kukuruznog brašna, dok se za razne svetkovine koristilo bijelo pšenično brašno. Ječam je također, doduše u rijetkim prilikama, zamjenjivao jednu od navedenih žitarica, ali zbog nedovoljne finoće i ostataka klasja u brašnu, nikada nije rado prihvaćen. U obiteljskim zadrugama koje su egzistirale do početka 20. stoljeća vladala su stroga pravila ponašanja, a naročito pri stolu. Hranili su se dosta oskudno. Najviše su jeli ujutro: pure, tarane, rezance, krumpirove čorbe, cicvare, u podne: grah, kupus, valjuške, krumpir, kelj, mahune, za večeru isto tako. Pored tolikih krava bili su često željni mlijeka. Goveda su držali više radi stajskog gnojiva, a volove radi oranja.

Žene su u zadruzi radile vrlo teško, osobito reduše (poreduše) koje su se smjenjivale na poslu dnevno ili tjedno. Žene osobito neke, radile su vrlo mnogo i izvan kuće. Osim rada na zadružnim njivama, sadile su lan i konoplju, stupale, prele, tkale i spremale miraz ili "ruvo" za svoje kćeri udavače. Reduša ujutro ustaje prva, podoji krave, skuha mlijeko, priredi doručak svima (froštuk), a pastiru ili čerdaru, vrgne u torbu užinu, kuha ručak, pazi na sitnu djecu, nosi užinu težacima, navečer priređuje večeru, muze krave, salijeva mlijeko u tegle, zatvara živad, prije svakog obroka napuni vrčeve pod stolom, liježe posljednja u kući (hiži).

U družinskoj sobi za stolom su sjedili samo muškarci, a žene su stajale iza njih te grabile hranu iz zajedničke zdjele - padele, drvenim žlicama. To je stari zadružni običaj kojima je određen drugorazredni položaj žene u hijerarhiji složene obitelji.

Inače pripremanje hrane i ostali kućanski poslovi spadaju u domenu ženina rada. Pečenje kruha je jedna od najvažnijih briga svake domaćice. Za razliku od onih naših krajeva gdje se svakodnevno pekao kruh na otvorenom ognjištu pod pekvom ili pod sačom, u Moslavini kruh se pekao u krušnim pećima i to u većim količinama, a višak je ostajao kao zaliha za narednih nekoliko dana, tako da se nikad nije konzumirao svježi, već tvrdi, osušeni kruh.

Predviđeni višak kruha se pohranjivao na suhim i zračnim mjestima, u ostavama zvanim komore, komorek, na posebno načinjene drvene stalke - križanice. Do danas su se sačuvali različiti nazivi: reme ili remeki (Ilova, Batina, Husain), krušnica (Osekovo, Podgarić, Čaire), krušnjak (Kajgana, Klokočevac, Tomašica), lotrice (Potok), križ ili krizi (Osekovo, Potok, Stružec), krušjenica (Trnovitički Popovao, Trnava), lebnica (Rogoza, Veliko Vukovje) itd.

Pripremanje kruha i trošenje kroz više dana vraća nas ka prvobitnoj ekonomici agrarnog društva. Sam naziv kruh "proizlazi iz pradavne upotrebe tvrdog, koji put već suhog kruha, koji se lomi i krši i zatim moči u vodi da bi se mogao sažvakati. Sve to nas vodi do poznavanja prvobitnih proizvodnih odnosa kad je tvrdi kruh, uz vodu i meso ulovljene životinje još u sabiračkoj privredi bio glavna hrana čovjeka". Žito pripremljeno za kruh spremalo se ili u posebne spremnice slamnate pletnjake ili drvene škrinje, smještene u ostavama - komorama ili zasebnim objektima (h)ambarima, a u pradavna vremena za to su služile žitne jame. Svakodnevni kruh bez obzira da li je bijeli, miješani ili kukuruzni, pekao se pomoću kvasa. Domaći kvasac pripremao se tako da se određena količina već pripremljenog, zamiješanog tijesta odvajala u posebnu, drvenu posudicu (grovačicu) i ostavljalo do slijedećeg pripremanja kruha. Radi zadržavanja vlage u tijestu kvas se mogao premazati i solju.

"Nekad su žene radile i kiseli kvasac koji nastaje od vrenja grožđa, a dodavalo bi mu se brašno i voda (podatak iz sela Osekovo). U selu Vukovje kiseli kvasac radio se pomoću pjene, koja nastaje kod vrenja šljiva". Za pečenje kruha žena je morala pripremiti, taj osušeni, domaći kvasac i to tako daje djelomično gornji sloj (Podgarić) odstranjivala ili je cijeli kvasac stavljala u brašno, prelijevala mlakom vodom, dodavala soli i ostavila nekoliko sati da se razmoči i uzavre. Kvas se mogao i izmrviti, tako da prije omekša. Pripremljeno brašno za kruh stavljalo se ili u drveno Korito zvano mesitje korito ili naćve (Podgarić, Miklouš Gornji, Vukovje, Popovac), koje je počivalo na drvenom stalku zvanom naćvenice ili križnice. Kruh se mogao mijesiti i u velikim drvenim posudama kopanjama ili grovačama.

Ukoliko se mijesio kruh od kukuruz­nog brašna najprije se morao preliti vrućom vodom (pofuriti, šuriti, pošuriti), te se onda u ohlađeno brašno dodavao kvasac i sol, a mijesio se toliko vremena dok se ne prestane ljepiti za prste. Dobro pripremljeno tijesto formiralo se u manje količine i ostavljalo da se diže ili u simplama (pletene košarice od slame) ili manjim grovačama u kojima se tijesto "groha" tj. trese, čime mu se daje oblik.

Pomoću drvene lopate ili lopara, kruh se stavljao u krušne peći koje su bile sagrađene ili kao samostalni objekti ili u sastavu kuharni, a za pečenje kruha temeljito pripremane i zagrijane, zbog toga se uz peć nalazio i potreban pribor kao popečak, duga motka za razgrtanje vatre, grnjača, (z)greblica za izgrtanje žara i (o)melo za čišćenje poda, pomagala načinjenog od motke na čijem jednom kraju je učvršćen svežanj kukuruzne komušine ili kupusa.

Krušne peći su građene tako da se na četiri drvena stupa tkz. grušt (u novije vnieme stupici mogu biti sazidani i od cigle), postavljao pod od dasaka ili cigle, odnosno nabijene zemlje. Polukružna kupola bolta načinjena je od konstrukcije ljeskovog pruća, omazana zemljom i pljevom, odnosno ciglom. S prednje strane nalazi se otvor zrelo, vustje, usta ispred kojih se nalazila ravna ploha komin, banak. Otvor se zatvarao komadom lima. Za odvod dima služili su otvori žarnice ili žeravnice, a po potrebi su se zatvarale grumenom zemlje. Peć je natkrivena krovom postavljenim na drvene stupove iii direktno na boltu, a može imati l dimnjak (npr. sela oko Garešnice).Za djecu, pečenje kruha u prošlosti predstavljao je izuzetan i rado očekivani događaj, jer im se tom prilikom pekao mali kruščić, kolaček, kojeg su ona još toplog, tek izvađenog iz krušne peći, lomila i jela.

U krušnim pećima i to redovno pomoću kvasa pekao se svakodnevni smesni (Mikleuška, Čaire), smjesni (Potok), ili  zmjesni (Osekovo! Mikleuš) kruh ili raženka (Pašijan, Trnava), a za razne prigode svečani hlebovi (Ilova, Batina, Osekovo). Kad je god ponestalo kruha na brzinu, bez kvasa pripremale zmekale su se razne bazlamače ili zlevanke, pogače i to se peklo u štednjacima, a na plotnu mogle su biti pripremane pogačice, okruglo oblikovane i malo iztabane, zvane placke. Za razne obiteljske prigode ili rođenja - babine ili vjerske blagdane pekle su se pogače i kruh od pšeničnog brašna. Tada se veća pažnja posvećivala izradi i ukrasu na njima, tako nalazimo razne pletenice i ptičice na gornjem dijelu svečanih hlebova i kuglofa (Kutinska Slatina, Kajgana, Ilova), ružu, pile ili zeca na pogačama nošenih "u babinje" (Potok, Voloder), okrugli ukrasi od otisaka čaše sa bosiljkom kao drevni simbol zdravlja i veselja u obitelji (Podgarić). Površina svečanog kolača mogla se premazati i emulzijom od jaja i brašna zvana maltazin. U prošla vremena kad se kruh više poštivao, živjela su i nepisana pravila, po kojima se hleb prije rezanja trebao prek­rižiti, a mrvice pažljivo pokupiti poslije jela da se po njima ne gazi. Ukoliko su pale na zemlju, pažljivo su se podigle i stavile na stol. Blagdani su započinjali rezanjem takozvanih obrednih hlebova. Uskršnje korpe ili košare u kojima je pored mnogih jestvina bio i kruh nosile su žene u crkvu na blagoslov. Prije svakog objeda izgovarale su se jednostavnije molitve, na primjer:

"Blagoslovi ovo jelo i pilo i nas težake",

ili djeca su govorila:

"Križi, boži, bog nas blagoslovi".

Kruh se nije smio peći petkom, ni nedjeljom. Pečen se spremao u ladicu, te dobro zatvorio, tko je to zaboravio, vjerovalo se da će teško umirati. Tko je krivo rezao kruh, navodno je prije toga lagao, a onaj koji hljebove kruha stavi naopako  na stol, dopušta da zli ljudi dobiju moć nad kućom. Kruh i sol nisu smjeli nedostajati prigodom useljenja u novi dom da ih kasnije nebi bilo dovoljno. Hljebove se ne smije cijele poklanjati, jer inače s njima kuću napušta i blagoslov. Zato treba odrezati komadić i sam ga pojesti ili bar hljeb malo zamotati. Prvi odrezani komad kruha ne smije se dati strancu, jer on po starom običaju pripada domaćinu. Ako se na Silvestrovo počeo rezati zadnji hljeb u kući, postojala je ospasnost da ga u Novoj godini neće biti dovoljno. Kruh pečen na Veliki petak, osigoravao je blaženstvo onima koji bi ga jeli. Tko ostavi nagrižene komade kruha, izgubit će prema starom vjerovanju razum. Onome tko bi gazio žito, prijetilo mu se da će mu se kod kuće kruh upljesniviti. Svetkovine su u pravilu započinjale rezanjem obrednih hlebova kruha.

Za Uskrs su se pored pogače pekla i ostala obredna peciva: kuglof s grožđicama, razne perece u obliku osmice, razne kiflice, pletenice, srca, krune, kovrtanj (Križić) sa ili bez jaja, a sva su se odozgo premazivala jajčekom pomoću guščjeg pera. Kruh koji se pekao u krušnoj peći, kao podloga na lopati ili loparu stavljalo se lišće vinove loze ili oraha, tako da nije bilo vuglenja kruha, a od lišća kruh je dobio posebnu aromu. Lišće je sagorjelo, a kruh se samo obrisao krpom. Bijeli su kruh - hleb prije pečenja samo poškropili vodom i prekrižili, a kukuruzni su "gladili" vodom i 'špikali" vretenom da se "ne zlopuši kora", da se ne naprave klobuci (Ludina, Vidrenjak). Pogaču za novorođenčad kuma je na krstitke nosila u bogato ukrašenoj košari (na glavi) prekrivenoj krpom, nadstoljnjakom, a mogla je nositi i u prezlamici (jastučnici), čime je kolač bio zaštićen od nečistoće, a ujedno je bio i ponos domaćice (Voloder). Hrana u polje težacima nosila se u korbama omotanim u stoljnjake koji su se u polju prostrili. Da bi korba bila stabilna, na glavu se stavljao podsvitek, podvitek, svitek, podmetač napravljen od ručnika ili krpe savijen u krug. Hrana se mogla nositi i u culcima, kasnije u cekerima, pređanim torbama, a voda u stuckama (Ilova, Osekovo).

Kruh i vino su značajni u svadbenim običajima. Mladu kod dolaska u muževljevu kuću svekar dočekuje s kruhom i vinom (Repušnica). Mlada uzima stojeći na pragu taj kruh i govori : "Daj nam bože, kruha, vina i božjeg blagoslova". Tek tada ulazi u kuću, obilazi stol i kruh stavlja na sredinu stola. Narodni običaji ugošćavanja pogačom (kruhom), solju, vinom i rakijom, veoma su stari. Gostinska pogača, pletenica, (priređivane za Uskrs i nošene u babinje) bila je načinjena od najfinijeg glat brašna debljine 3-6 prstiju. Tijesto za uskrsnu pogaču pripremalo se bez ikakvih dodataka, kao običan svakodnevni hleb ili kruh, samo se na površini posebno uk­rasio. Pogača se mijesila od brašna, kvasa, malo soli i mlake vode te domaćeg masla. Mijesila se sve dok ne postane glatko tijesto, a zatim ostavila na toplom mjestu da se podigne. Ovo se ponovilo još jed­nom, a zatim se premjesila, stavila u oosebnu posudu i pekla u rerni, a ako se u krušnoj peći, onda se lopatom ili loparom stavljala u žrilo.

Površina pogače ukrašavala se simbolima. Od komadića tijesta učinile su se pletenice (pletene u troje ili u četvero) zvane kita (Ludinica, Vidrenjak) zatim ptičice koje su se stavljale uz rub pogače. U sredinu dolazila je ruža sa tri lista (Ludina, Katoličko Selište), gnijezdo sa jajima i pilićima (Voloder, Kutina, Kajgana, Tomašica) ili svetašnji simbol IHS, sa križem i hostijom obavljenom auerolom (Osekovo).

Na božićnom stolu u selima katoličkog življa pored kuglofa, mogao je stajati i mali kruh cipof. U selu Čaire pekao se kruh u obliku prstena, zvan kovrtanj. Bio je obješen o čavao na gredi, a kroz njega je bilo provučeno povjesmo. Najmlađa žena, poslije ručka uzimala je predivo i prela, a kao vreteno služio je komad ljeskove mladice.

Pravoslavno stanovništvo sjeveroistočnog dijela Moslavine je za Božić peklo beskvasni kruh, zvan česnica. U njega se stavljao novac. Prilikom lomljenja ona osoba koja ga je našla smatralo se da će biti najsretnija u obitelji te godine ili ako je ženska osoba da će se uskoro udati. Za jutarnji obrok osim žutih žganaca ili palente (u ličkih Moslavaca ili Talijana u Ciglenici) pripremali su makarune(c) ili makarone(c) i to na taj način da se pečeni kruh lomio ili rezao na kocke, prelijevao vrućom vodom, a nakon cijeđenja, rastopljenom mašću.

Svetečna hlebovina, svečani kruh pripremao se sa kvasom ili sa kupov­nom germom i krumpirom radi postizanja što veće mekoće. Površina se ukrašavala raznim pletenicama ili udubljenjima i emulzijom od bijelog brašna. Ova vrsta kruha nošena je "u babine" (Ilova, Batina) kao i pisani svečani kolaček - kuružnjak, koji je bio pripremljen poput zlevanke i to tako da je dolazio red bijelog kukuruza, red sira, red žutog kukuruza, a prelijevalo se vrhnjem i maslom. Prilikom rezanja dosta se mrvio, tako da je više služio kao ukras, nego za jelo.

Kruh u krušnim pećima pekao se sat i po do dva sata, a ukoliko se pripremao sa germom samo jedan sat. Danas se još mogu naći žene koje za pojedine prilike peku kruh na taj način, ali rijetko imaju priliku da svoja iskustva prenesu na mlađe naraštaje.

Nestankom krušnih peći i njihove topline, gubi se još jedan dio naše tradicijske baštine, kojom se na raznim manifestacijama kao Kak su jeli naši stari ili Vikend na seoski način, Smotre folklora i dr., ali i nova kutinska manifestacija Dani kruha i kolača, koja pokušava evocirati uspomene na ne baš tako davna vremena kada je to bio sastavni dio seoskog života. Na brojnim proštenjima, sajmovima i drugim svetkovinama neizostavni su bili licitari i medičari.

Kruh je namirnica visokovrijedna u prehrambenom kao i duhovnom smislu. Krušne tragove možemo slijediti u daleku prošlost, iako se točno ne zna kada i gdje je započeo uzgoj biljaka krušarica. Vjeruje se da je to bilo negdje na Bliskom istoku, vjerojatno u plodnoj dolini rijeke, prije devet tisuća godina. Kruh je smatran plodom zemlje i čovjekova rada kao i božanskim darom i upravo zbog toga, kruh nije samo ljudska hrana, nego omiljeni žrtveni prinos bogovima.

Kruh je označavao bogatstvo porodice i države. Postao je glavna i najznačajnija namirnica u prehrani civiliziranog svijeta. Kroz cijelu svjetsku povijest kruh je bio u središtu zbivanja i uzročnik mnogih sukoba među narodima, klasama i pojedincima, koji u svojoj suštini više ili manje uvijek predstavljaju borbu za kruh.

 

 

 

 

 
Povratak na naslovnicu
Podaci

Osnivač: Grad Kutina 
Godina osnutka: 1960.
Vrsta muzeja: opći - zavičajni 
Prostor muzeja: 230 m2 
Sastavni dio muzeja: 
Galerija Muzeja Moslavine