Ženska nošnja sjeveroistične Moslavine

Ženska nošnja sjeveroistočnog dijela Moslavine razlikuje se od one u jugozapadnom dijelu svojom bjelinom i skromnim ukrasom na tekstilu, izvedenim uglavnom bijelim nitima u tehnikama: iveranja, gažvanja, dupljanja i šlinganja[1], a ponegdje  i domaćom  čipkom ili špicom.[2]

Nošnja  je u potpunosti bijela, osim na nekim mjestima, kao što je donji dio rukava, oko zapešća, te mjesta gdje se nabrani rub tkanine spaja obašvicom. Tu su utkivane uske crvene ili plave pruge. Crvene su nosile djevojčice i mlade žene i predstavljale su mladost, veselje i sreću, a u narodnom vjerovanju crvena boja ima posebnu ulogu, tj. zaštitu od «zlih očiju» i uroka. Plava boja je za žene u zrelijoj dobi i žalosti.  

Stariji izvori potvrđuju da se do početka 19. stoljeća u ovom kraju Moslavine nosila jednodijelna duga košulja ćelača, celača. Ta je košulja sezala do polovice listova, a duljina rukava  se mijenjala prema godišnjem dobu. Košulja se pod vratom nabirala i vezala uskom vrpcom, a oko pojasa ovijala užom platnenom vrpcom crne boje zvanom žnora.

Jednodijelna  košulja, rubačka, rubačica, dugana, celača, beda zadržala se kao gornja, glavna odjeća sve do 2. svjetskog rata. Dječaci i djevojčice nosili su je svakodnevno sve do polaska u školu.

Početkom 19. stoljeća rastavlja se cjelovita košulja, pa se posebno kroje i nose oplećak /kasnije nastavak/ te skuti, rubine ili rubače. Preko skuta stavljaju pregaču – fertun ili vertun izrađen od 2-3 pole platna. Uz tu dvodijelnu odjeću od polovice l9. stoljeća počinju se nositi od tvorničkog materijala kratki haljeci bez rukava, zvani lajbeci /od njemačke riječi leibtuch/, prsluci ili  zobunci, načinjeni  od crne, smeđe, ljubičaste, tamno zelene i plave boje.

Boja lajbeka bila je propisana prema vojnim okruzima[3]. Svaka kumpanija je imala svoju boju.

Starije varijante lajbeka izrađivane su od crnog, bijelog ili plavog darovca  i nisu imali gotovo nikakvih ukrasa, za razliku od novijih koji obvezatno imaju ukras načinjen od raznobojnih reglica, reglji ili nabora, te ornamentalno poredanih sitnih gumbića. Sprijeda su se «sapinjali» žnorom, pantlekom ili kopčicama «baba» i «ded».

Ženska nošnja početkom 2o.stoljeća sastojala se od košulje, oplećka, tipa ponča, sa bogato nabranim rukavima stegnutim u zapešću, platnene suknje  zvane košlja, rubača, skuti ili krila, te pregače ili f/v/ertuna. Platnena je suknja nošena u nekoliko inačica: sitno i krupno šnitani skuti, skuti s velikim porubom i na pole, skuti s ušitom čipkom.

Starija inačica tih skuta bila je bez ukrasa, a novije su ukrašene bijelim rupičastim tkanjem/gažva/ ili bijelim bušenim vezom /šlinga/. Ispod skuta nošene su podsuknje, podrubače, podrubinke, podskutići , skutići, untorak ili granjerače. Uz ovu odjeću pripasivala se za svakodnevnu uporabu  bijela lanena pregača, vertun ili fertun, a u svečanim prilikama nosile su se raznobojne svilene pregače.

Haljetak bez rukava, lajbec od raznobojnog brokata, pliša ili sukna upotpunjavao je ovu stilsku cjelinu. U pojasu su nošeni crni pojasevi – žnore, žnjore. Kao novija moda uobičajilo se nošenje kupovne delenske šarene marame, sa ili bez frandži, križanih preko prsa.

U zimskom periodu nošeni su kratki kaputići tušl ili kalmak, žuti kožuni oivičeni crnim krznom, tzv. kožunci pršnjaci, kabanice od darovca – al/j/ne, i vunene najčešće crne, smeđe ili tamno crvene marame.[4]

Specifičnost ženske nošnje sjeveroistočnog dijela Moslavine je njena jednostavnost  i bjelina. Gotovo nema nikakvih razlika, /osim oglavlja/, u odjeći mladih djevojaka, žena zrelije dobi i starica.

Prigodom odijevanja  ženske narodne nošnje najprije se navuku čarape ili oviju obojci[5], te obuju opanci. Zatim slijedi  oblačenje podsuknje tj.  donjih dijelova odjeće – podoplećak /nošen samo u zimskom razdoblju/ i podrubača. Na gornji dio obuče se opleće, a zatim rubača koja se čvrsto stegne u struku. Na prednji dio rubače oblači se pregača ili fertun, a u struku se opasivao pas. 

Rubače  i podrubače kod katoličkog življa su vrlo dugačke, sežu do gležnja, a negdje i do pete, za razliku od pravoslavnog stanovništava koje je nosilo nešto kraće nošnje, a one su mogle sezati do polovice lista.

Rubača se sastojala od 4-5 pola platna te jedne pole nešto grubljeg domaćeg platna koji je dolazio na prednji dio. Stražnje pole rubače nabrane su u struku. Prednja pola je uz krajeve nabrana, a u sredini struka ima raspor. Rubača je u struku prišivana na  5-6 cm široku traku – koja se produžuje u vrpcu za vezivanje. Pregača – fertun ili vertun  sastavljen je od dvije pole platna koje su u struku nabrane i učvršćene ošvicom koja ima na kraju prišivene uske trake industrijske proizvodnje ili dvije male omčice kroz koje se provlači crni pojas – žnjora, te vezuje s lijeve strane.

Slavica Moslavac