Slavica Moslavac
'Ajmo slagat postelju
U vrijeme postojanja velikih obiteljskih, zadruga, svako seosko domaćinstvo posjedovalo je velike količine robe, ruha, rubenine od čega se veći dio odnosio na posteljinu kao što su: plahte – pajt, plahet, plajet, plate; jastučnice – vanjkušice, prezlamice, navlački; prekrivači - koperte, vilani, ćilimi: blazine - perine, jorgani, šabci, šarenice...
Množina perja (gušćje, pačje, kokošije), omogućavalo je oblikovanje velikih, metraških jastuka i perina. Brojnost tih predmeta često je određivala i status i bogatstvo pojedinih domaćinstava, a naročito djevojke udavače koja je u muževljevu kuću, pored radnih i svečanih, uporabnih i dekorativnih tekstilija dovozila i svu potrebnu posteljinu. Čin prijevoza mladenkinog ruha, dakako na zaprežnim kolima, bio je neposredno pred vjenčanje, a do 1. sv. rata naravno osim pratnje mladih djevojaka ili snaša, dudaša ili drugih sviraca, te uz kritičko ogledanje mještana kuda je ruho prolazilo.
Miraz
Dekle bi se udale, 'al nemaju blazine,
blazine su u dućanu, perje na gusanu.
Od važnih dogovora prigodom prosidbe bio je dogovor o mirazu kojeg će mladenka naslijediti od svojih roditelja. On se obično sastojao od dva dijela i to: osebujka, tala ili dela te aštafirunga. Osebujek, osebujak osobušek je bila nepokretna imovina, najčešće jedna do dvije rali zemlje, dio šume, vinograda te neizostavna kravica. To vlasništvo se nije moglo otuđivati, a nasljeđivalo se po ženskoj liniji. U miraz je mlada obvezatno morala donositi mnoštvo tekstila zvano: ruvo, roba, rubenina, složeno u neukrašene škrinje, ukrašene ladice ili ladline, a prema imovinskom stanju i dio aštafirunga tj. namještaja. Dakako, prevoženo i naslijeđeno ruho je sama mlada izatkala ili dobila od ženske rodbine na dar.
Dolaskom u kuću mladenaca, oprema bi se smjestila u sobu ili komoru mladenaca, a nekoliko žena koje su vične tome, napravilo bi postelju. Muškarci bi ulazili u sobu i nastojali je pokvariti tako da uhvate jednog momčića i bace ga na postelju što prema starim vjerovanjima znači da prvo dete bude muško. Nakon toga, uz nazdravljanje, pjesmu, igru i šalu, škinjari ili ruvari su se razilazili.
Taj običaj nosio je naziv voženje šrinj, voženje darova, ili mladenkino ruvo. Zaprega za tu prigodu bila je posebno uređena i to zelenilom, cvijećem i gužvanim ili krep papirom, a na konjima su odzvanjali praporci. Na kolima uz opremu moralo je biti mjesta uz kočijaša još za najmanje četiri mlade ženske osobe, snaše /sneje/, koje su stajale na njima uz opremu sučelice dvije po dvije i putem pjevale.
Bogato izvezeno i ukrašeno ruho, rubenina, ruvo, za razliku od radnih, neukrašenih, nije se upotrebljavalo u svakodnevnih prigodama, već se koristilo samo u vrijeme velikih crkvenih blagdana, svadbenih i drugih obiteljskih svečanosti.
Prema boji i ukrašenosti postelja u jugozapadnom dijelu Moslavine i Hrvatske posavine, prekrivala se plaetima – kopertama živih boja i to tako da je ukras načinjen u jednoj trećini čitave dužine visio niz stranicu kreveta. Na taj plaet dolazili su jedan do drugoga složeni jastuci s ukrašenim navlakama – prezlamicama, a ako njih nije bilo samo se stavljao jedan mali jastučić – vanjkušek.
Ukrasni plaeti mogli su se stavljati i na drugi način i to tako da se prekrivala jednim plaetom postelja /stroža i jastuci/, a drugim plaetom zadnja stranica kreveta. Na njih su dolazili jedan do drugog postavljeni jastuci, a mogli su biti postavljeni i jedan povrh drugog /tri ukupno/ i to do stranice prekrivene plaetom. Jastuk je bio oko 1 metar dug i oko 60 cm širok, te sav ukrašen istim uzorkom kao i krevetni plahet. Postelja se mogla složiti tako da su jastuci s prezlamicama postavljani na uzglavlju, jedan povrh drugoga, a ostali dio kreveta bio je prekriven crvenim ili bijelim gunjem ili šabcom.
Mladenačke plahte prebirane su cvijećem, crvenim i modrim pismom, i to tako da se 4 reda natkivalo pismom, vutlali bi 4 reda narančastim koncem, opet natkivali pismom i dalje bi prebirali crvenim i modrim običnim preborom, te bi opet slijedila vutlana pruga. Bogatija se plahta stavljala od čela do polovice kreveta, a dalje se stavljala kraća i deblja konožnica.
Prebirane plahte bijelim, modrim ili žutim pismo, te vutlane, bile su duge najmanje 2 metra, i koristile su se svakodnevno i bile su određene za pokojnika, ali tako da prijebor visi niz krevet. Ukras je bio izveden starinskim prijeborom, u kombinaciji s vutlanjem, te obrubljen domaćom čipkom. Služio je za pokrivanje odra, a u lijesu kao pokrov.
Osim mrtvačkog plaeta, bezbroj ukrasnih ponjava, ukrašavani crvenim ili raznobojnim pismom ili vunom, korišteni su kao pregradni zastori - zidovi rodiljama. Porodiljni krevet se zastirao od poda do stropa i rodilja je zajedno s djetetom bila tako zaklonjena dok nisu prošli krstitki, i dok nije išla u crkvu na upelivanje. To se nazivalo za plahte.
Osim funkcionalnog značaja, crvenilo ukrasa imalo je i apotropejsku ulogu, tj. da zaštiti mladu i njeno čedo. U blagdanske dane plaetima se pokrivala postelja.
Ukrašavanje tekstila, bilo je u samom procesu tkanja jednom od tkalačkih tehnika: starinski naopački prijebor, vutlanje, u zev ili na daščicu.
U južnomoslavačkim i posavskim selima kao prekrivače u ljetnim mjesecima koristili su kobere – gubere, plathe dosta grube strukture i bez ukrasa, a u zimskom periodu uzimali su bogate perine, šabce /preteča današnjih jorgana/, gunjeve i biljce čupavce od bijele i crvene vune.
|