Pozdrav iz Kutine
Kutina se u povijesnim izvorima od 1256. g. spominje pod imenom Kutejna, Kutenja, Cotyna, Kotinna, Kotena, Kotennya, dok se u kajkavskim krajevima za dunju kaže kutina.
Druga polovica 19. stoljeća i početak 20. stoljeća bilo je vrijeme gospodarskih, tehničkih, društvenih, prometnih i raznih drugih promjena. Kutina je tada bila administrativno i gospodarsko središte Moslavine, a od 1866. i stalno kotarsko središte, trgovište sa tjednim, mjesečnim i godišnjim sajmovima. Od upravnih ustanova imala je još i oružničku i financijsku stražu, pučku školu (od 1921.godine i građansku školu). Od 1845. godine ima ceh od 129 obrtnika. U desetljećima koja slijede, broj obrtnika se udvostručio, ali obrt nije bitno izmijenio svoj karakter. On je bio vezan uz potrebe seljaka i uz preradu domaćih sirovina. Početkom 20. stoljeća kutinski obrtnici bili su organizirani u Obrtnoj zadruzi, a u kolovozu 1908. osnovan je Savez hrvatskih obrtnika s 80 članova. U prvom upravnom odboru bili su: Ivan Bušić, Jakob Bušić, Stjepan Geroč, Ivan Golub, Miroslava Domitrović, Ferdo Mauer, Stjepan Kefelja, Mirko Šandrović i Adam Kempler. Kutina je nakon završetka Prvog svjetskog rata, bila i dalje mala varošica sa žiteljima koji su u socijalnom smislu pripadali sitnom građanstvu s različitim zanimanjima (obrtnici, trgovci, slobodne profesije). Povezanost stanovništva s okolinom, širim poljoprivrednim područjem davala je osnovni pečat gospodarskom životu cijeloga kraja. Sam izgled Kutine, koji je do kraja 19. stoljeća nosio naziv i „drvena Kutina“, znatno se u to vrijeme mijenja zbog čestih požara, jer stara drvena hrastova građa je lako gorjela, te mještani prelaze na gradnju kuća od trajnijeg, slabije gorućeg materijal opeke i crijepa. To je ujedno i vrijeme kada u Kutini počinje industrijalizacija, počevši od izgradnje mlinova, Ferde Molnara i Moritz Webera, Tvornice soda vode vlasnika Ivan Goluba, ciglane Giovani Baschera, Tvornice glinene robe koju su sagradili 1904. tvorničari Waale-Richi comp.,1910. g. Kutinske tvornice crijepa i cigle koju je vodio Daniel Rich. U kotaru su 1905. godine radile i tri tvornice cementne robe, te se sve to moralo odraziti na građevinarstvo, odnosno na bolju izgradnju kuća. Osim obrtnika početkom 20. stoljeća, točnije 1901. bilo je i 66 trgovaca. Trgovište Kutina imalo je pravo održavanja godišnjih sajmova na dan sv. Tome i sv. Barbare. Najpoznatiji trgovac Kutine bio je S. Goldschmidt. U 1911. trgovina „Braće Goldschmidt“ je prodavala tekstilnu robu, ali i porculan, posuđe, željezo, daske i vapno i svega što je građanima Kutine bilo potrebno. Istoga tipa bila je i trgovina mješovite robe Josipa Ledetzki.
Društveni život u Kutini je početkom 20. stoljeća je bio vrlo skroman, tako da je 1907. g. gostioničar Horžinek dao sagraditi veliku dvoranu za zabave, koja je pored „ Petrovskog proštenja“ i sajmova bila značajno mjesto okupljanja, druženja i zabave. U 1908.g. osnovan je i Hrvatski sokol pa su se priređivale priredbe na otvorenom, a proslave su bile obilježene isticanjem narodnih tradicija i narodnih nošnji, te skupinama konjanika na lijepo odnjegovanim konjima. Žitelji Kutine voljeli su svetkovine i proslave, jer su proštenja i druga događanja, bila prilika za obilna gošćenja. Trgovci i obrtnici, a osobito licitari i medičari prodavali su na ulicama svoje proizvode, a za djecu veliko veselje bilo je ušećereno voće, sitni kolačići, dok su mladi bili darivani licitarskim srcima. Za vrijeme svetkovina, žongleri i putujući glumci smještali su se sa svojim rekvizitima za predstave po mostovima i sajmišnim poljima. To je u Kutini bilo u današnjoj Kolodvorskoj ulici, s desne strane od ciglenog mosta, pa sve do ulice Petra Krešimira IV, zatim u Matoševoj ulici na mjestu starog sajmišta gdje je 1954. sagrađen današnji Dom zdravlja. Katolička crkva je imala značajnu ulogu u životu naroda. Župnik u Kutini bio je od 1901. do 1921. Mato Lovadenić, koji je imenovan od nadbiskupa, začasnim prisjednikom nadbiskupskog konsistorija. U prisustvu brojnih pučana, (mnogi u narodnim nošnjama), 1907. g. posvećeno je i novo crkveno zvono, a Kutinjanin Gustav Baron, zagrebački kanonik i dekan Bogoslovnog fakulteta i veliki dobrotvor, pobrinuo se da pjevanje u crkvi bude po crkvenim propisima, tj. Vatikanskom koralu, po čemu je Kutina bila prva crkva u Hrvatskoj. U Kutini je 1890. osnovano i pjevačko društvo „Moslavac“, a 1904. i tamburaško koje je svake godine priređivalo glazbeni program. Pedesetih godina Kutina je imala jedan od najkvalitetnijih pjevačkih i tamburaških zborova koje je vodio dr. Dragutin Raljušić.
Slavica Moslavac, voditeljica etnografskog odjela