Fašnik u Moslavini, 16.2.2021.
ove godine u skromnijem obliku
Slavica Moslavac, prof.
Fašnik u Moslavini
Od davnina poklade – fašnik, fašejnek, fašnek, fašnjak, mačkare ili karneval imaju značajnu ulogu u godišnjem ciklusu narodnih običaja. Poklade su se osobito razvile u srednjem vijeku, a potječu od rimskih Saturnalija, te pripadaju kultu plodnosti. Pokladni običaji u Moslavini danas su se sveli na pokladni utorak sa završnicom na Pepelnicu, a obuhvaćaju nekoliko osnovnih segmenata: prerušavanje i ophodnja maskiranih skupina koje istjeruju zlokobnu zimu zastrašujućim maskama i bukom, ali istodobno pjevaju i plešu za bolji rast usjeva. Za svoj trud i dobre želje nagrađeni su darovima u hrani i novcu. Do 50-tih godina održao se običaj izradbe i posebnih ljuljački. Ljuljanjem su se iskazivale dobre želje: za obiljem i uspješnom ljetinom, a također i prevencijom protiv bolesti. Poklade završavaju dramskim prikazom suđenja lutki „fašniku“, koji se na kraju pravno valjanog procesa, spaljuje, baca u vodu i utapa ili na neki drugi način uništava. Tim činom obznanjuje se pobjeda nad zlom, grijesima i nedaćama nanesenim zajednici u prošlom jednogodišnjem razdoblju.
Pojam mačkare asocira na pokladni utorak, dan na koji se ljudi masovno maskiraju i u skupinama obilaze sela, ali i veća naselja te gradove. U moslavačkim selima maskirani pokladni ophodnici imaju nekoliko inačica naziva izvedenog iz imenice maska: mačkara /Gornja Gračenica, Ludina, Okešinec, Šarampov Donji, Vučani, Samarica, Ivanska, Šimljanica, Mala Trnovitica, Podgarić, Stružec, Repušnica, Kutinska Slatina, Husain/, maškare /Katoličko Selište, Hercegovac, Rogoža, Zbjegovača/, maškari /Gornja Jelenska/, mačkaraši /Janja Lipa/ te čaroice /Kostanjevec/, dok se maskirani posjetitelji na svadbi nazivaju maškare.
Pokladni utorak, fašnik /Kutina, Gornja Gračenica, Katoličko Selište, Rogoža, Repušnica, Kloštar Ivanić, Okešinec/, fašnjak /Vučani, Samarica, Stružec/, fašenjak /Ivanska, Šimljanica, Mala Trnovitica, Gornji Miklouš, Kostanjevec/, fašinjak /Ludina/, te poklade /Zbjegovača, Podgarić, Hercegovac…/ U hrvatskoj tradiciji susreću se još brojni nazivi, ali najčešći su ipak: karneval, poklade, fašnik i mesopust. Karneval dolazi od latinske riječi carne vale što znači zbogom meso, izvorno dan uoči preduskrsnog suzdržavanja od mesa. Poklade dolaze od hrvatske riječi klasti: što također znači ostaviti meso; u katolicizmu, večer prije početka korizmenog vremena. Druga varijanta dolazi od po-klade ili po-kladi uz značenje po kladama ili poslije klada. Klade su tamnice, kako nam kaže izreka: „metnuli ga u klade“. Fašnik je nastao od njemačke riječi fasten-ploditi i iz fasel- biti plodan. Mesopust je staroslavenska riječ i označava posljednji dan mesojeđa uoči korizme, a u kršćanskome, posnom značenjskom izričaju predstavlja kombinaciju riječi meso i pust, odnosno post. Puk u Moslavini dao je svakom danu u pokladnom tjednu i posebno ime uz koje je vezano određeno vjerovanje. U utorak se nije smjelo presti, jer kokice ne bi mogle snesti jaja. Na vrteću sredu nije se smjelo u kući raditi nikakav posao kod kojeg bi se bilo što vrtjelo npr. vreteno kod predenja, ruljača za kukuruz, vitlenice za namatenje pređe, jer bi u tom slučaju blago dobilo padavicu, a ukućane bi boljela glava. Na lakomca /četvrtak/ se obvezatno jelo meso da bi ga bilo dovoljno do sljedeće ljetine i da vukovi ne bi napadali ljude i blago. Ako se prede na kurtasti petek, bit će osnovano platno prekratko i govorilo se da je pes meru pojel, tj. da ga nema dovoljno za tekstiliju koja se namjeravala sašiti. Toga se dana nisu smjela uprezati kola da blago ne bude šantavo. Ako bi se prelo u subotu miš bi predivo još na polju pojeo.
Na fašnik su stari običavali za sjeme trebiti kuruzu zarana, prije zore, vjerujući da ga na polju neće ptice pozobati. Baturice, otučke, kocene ili okleske od prva tri otrebljena kukuruza kućedomaćin je bacao u protočnu vodu, za obilje potrebne vlažnosti usjeva sljedeće ljetine. Na fašnik nije bilo dobro nožem klati živad, jer bi dogodine netko od ukućana umro, ali se zato morao zaklati pijetao namijenjen za tu prigodu jer, ako se to ne bi učinilo, on bi se sam obesil na plotu. Odsječena glava živadi bacala se preko kuće ili gospodarskih zgrada, i ponovo se gledalo u koju stranu je okrenut kljun, ukoliko je okrenut od kuće nitko te godine neće od ukućana umrijeti. Od jela se obvezatno kuhala hladetina, te varivo od kiselog kupusa s buncekom, suhim rebrima i kobasicama, a posvuda su se pekle krafne. U juhi od variva bi prali noge od koljena prema stopalu da se zaštite od ujeda zmija. Ostatak te vode običavali su škropiti oko kuće, također da se zaštite dolaska zmija u kuću. Zaklanoj peradi vezala su se krila te vješala za gredu u ganjku da iz dvorišta ne odnese jastreb piliće, patkice i guskice. Na fašnik se strogo pazilo što će se raditi, jesti i vladati. Promatrale su se i vremenske prilike. Vjerovalo se, ako na fašnik pada kiša, bit će obilje voća i graha. Na fašnik su se sijala tri zrna kukuruza. Jedan se zasadio u jutro, drugi u podne, a treći navečer. Onaj koji najbrže izraste treba ostaviti za sjetvu.
Na fašnik ili uoči fašnika u Moslavini postavljali su spravu za ljuljanje zvanu ljuljačka (Ivanska, Katoličko Selište, Samarica, Rogoža, Janja Lipa), njihal(j)ka (Gornja Gračenica, Mala Trnovitica, Okešinec), u Vučanima cokaljka, a u Šimljanici zibalo.
To je u pravilu bio lanac ili dva, prebačen preko grede – najčešće u štaglju, na kojeg se učvrsti daska na kojoj će se sjediti. Ljuljaju se svi; djeca, mladež i stariji, u želji da im predivo bolje izraste, da budu zdravi ili da budu laganeši celo leto.
Najvažnije o pokladama svakako su mačkare. Maskira se svatko, bez obzira na dob, spol ili društveni status, u želji da maskom prikrije ili privremeno pritaji vlastiti izgled lica i zamijeni drugim licem koje izaziva strahopoštovanje, užas, smijeh, divljenje i sl. Nositelj maske se identificira s onim što ili koga maska predstavlja. Kulminacija slobodnog, pa i opscenog ponašanja ljudi pod maskama, ali vjerojatno i svojevrsna katarza, dostiže se obredom s fašnikom, likom izrađenim od slame i dronjaka, kojem se sudi za nedjela te spaljuje ili kako drugačije uništi na javnom mjestu bilo utapanjem u protočnim vodama ili spaljivanjem.
Za etnologa Lozicu karneval nije borba dobra i zla. On u sebi sadržava tragove drevne magije i formalna obilježja pretkršćanskih obrednih zbivanja. Karnevalskom lutkom ne spaljuje se ni dobro ni zlo, ni red ni nered. Po njemu se spaljuje sukob suprotnosti i na taj se način ritualno obogaćuje početak novoga kruga svakodnevice.